o. Darko Đogo: Pozvani smo da živimo Jevanđelje Hristovo i put Svetoga Save i svih svetitelja naše srpske Crkve!

O Bogomoljačkom pokretu Svetog Vladike Nikolaja, za julsko-avgustovski 380. broj „Pravoslavnog misionara“, zvaničnog misionarskog glasila Srpske Pravoslavne Crkve za mlade, govorio je protoprezviter-stavrofor dr Darko Đogo, vandredni profesor Pravoslavnog bogoslovskog Fakulteta Svetog Vasilija Ostroškog, Univerziteta u Istočnom Sarajevu Razgovor je vodio katiheta Branislav Ilić, član uređivačkog odbora zvaničnog misionarskog glasila Srpske Pravoslavne Crkve.

 

Bogomoljstvo u Srba je pravoslavni, narodni pokret oživotvorenja i ostvarenja Jevanđelja Hristovog u praksi i na delu, u stvarnom svakodnevnom životu. Bogomoljački pokret nastao je polovinom prošlog veka, rastao i razvijao se, da bi posle velikog bogomoljačkog sabora u Krnjevu 1920. godine počeo organizovano da deluje u krilu Crkve kao Pravoslavna Narodna Hrišćanska Zajednica, pod neposrednim rukovodstvom svetog i bogonosnog vladike Nikolaja Velimirovića. Period između dva svetska rata može se s pravom nazvati zlatnim bogomoljačkim dobom. O bogomoljačkom pokretu, njegovim osobenostima, kao i pregalaštvu svetog vladike Nikolaja i blaženopočivšeg episkopa braničevskog Hrizostoma (Vojinovića), razgovaramo sa protoprezviterom-stavroforom dr Darkom Đogom, vandrednim profesorom Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Istočnom Sarajevu.

 

Dragi oče, šta je Bogomoljački pokret?

 

Dozvolite mi najprije da Vam se zahvalim za priliku da neka od ličnih zapažanja podijelim sa čitaocima Pravoslavnog misionara, časopisa sa kojim sa rastao u Crkvi Hristovoj (odmah da kažem da se tim, majčinim starim misionarima od 1988. do 1992. godine i danas često vraćam ne samo zbog emotivnih razloga već i zbog kvaliteta štiva).

Takođe, neka mi bude dozvoljeno da odmah ukažem na dvije krajnosti u prikazivanju karaktera Bogomoljačkog pokreta koje ću, nadam se, uspjeti da izbjegnem u kazivanju, a koje su podjednako opasne: najprije: uobičajeno je bilo da se o Bogomoljačkom pokretu govori kao o svojevrsnom elitnom duhovnom i unutarcrkvenom pokretu ljudi koji su u hrišćanskim vrlinama htjeli da nadiđu prosječnost svog vremena i sredine. To je, uostalom, zajedničko objema ekstremnim viđenjima njegovog karaktera, dok se ova „elitnost“ onda opisuje ili izrazito afirmativno, sa izvjesnom dozom ponosa, pa ponekad i gordosti, ili se upravo zbog „elitnosti“ pokreta danas ponekad čuju glasovi koji ga, po mom sudu, neopravdano posmatraju kao para-Crkvu i devijantnu pojavu koju je tek Sv. Nikolaj nekako uspio da ocrkovi. Mislim da je zapravo suština problema u tom insistiranju na elitizmu koji bi, bar prema mom sudu, bio u potpunoj suprotnosti sa porukom Pokreta, a to je aktuelizacija hrišćanske etike života po jevanđelju. Bogomoljac želi da živi svjestan toga da nije bolji Hrišćanin već Hrišćanin koji žarko želi da bude bolji Hrišćanin. Samim tim on ne može biti elitista. Dakle: Bogomoljački pokret treba posmatrati kao unutarcrkveni pokret za aktuelizaciju jevanđeljskog etosa koji se ponekad prosto uspava u životu društva, pa i jerarhije.

U čemu je sagledan značaj ovog Pokreta koji je delovao u okrilju Crkve?

Naročito se značajnim pokazala ova konsolidacija srpskog vjerujućeg naroda u iskušenjima sa kojima se susretao u 19. i 20. vijeku. To su bila: duhovna i crkvena dezintegracija srpskog naroda koji je to doba, krajem 19. vijeka kada pokret započinje djelovanje, i dalje živio u nekoliko državnih okvira i crkvenih cjelina. Bogomoljački porket je nalazio načina da se pojavi i da poveže i Srbiju i tada okupirane krajeve srpske Bosne i Hercegovine (od Sv. Save), i Vojvodstva srpskog u ondašnjoj južnoj Ugarskoj. Takođe, u doba kada se naš narod susreće sa uvozom ne samo kulturnih modela i dostignuća već i devijacija iz evropske kulture toga vremena, Bogomoljački pokret nudi povratak idealima sabronosti i crkvenosti, pa ga možemo gledati i kao pokret sličan počvenosti ruskih slovenofila.

Svetog vladiku Nikolaja je Sveti Arhijerejski Sabor Srpske Pravoslavne Crkve zvanično zadužio da vodi brigu o bogomoljcima, i on je tu dužnost prihvatio sa radošću i pastirskom brigom kakva se retko sretala. U svetlu žitija srpskog zlatousta, recite nam šta je bio cilj i zadatak vladike Nikolaja?

 

Njegov zadatak i cilj je bio da jednom samoniklom pokretu podari neprekidnu zagledanost u vijekove prije tog Pokreta ali i poslije njega. Da od ljudi koji su pomalo sumnjičavo gledali na jerarhiju – i ona na njih – podari etos služenja Crkvi. Da od ljudi koji su imali bogoslovlje srca načini kompletne ličnosti, stamene, ucrkovljene, bogoslovlje i srca i uma, i duše i tijela, i liturgije i posta, i službe narodu i Otačastvu. I on je u tome uspio.

 

Dakle, nije slučajno da se troparu Svetoga vladike Nikolaja Ohridskog i Žičkog poje, da je on „čelovođa bogomoljne vojske Hristoveˮ?

 

Tako je. Niti je Bogomoljački pokret zamisliv bez sveštenog djelovanja Vladike Nikolaja, niti njegovo žitije potpuno bez pominjanja tog njegovog sveštenog zadatka.

 

Blažene uspomene umirovljeni episkop zahumsko-hercegovački i primorski Atanasije (Jevtić), bogomoljce određuje kao …religiozno-moralni pokret srpskih pravoslavnih seljaka krajem 19. i u 20. veku, nastao posle velikih narodnih stradanja u čestim ratovima. Možemo li reći da je osnovni sadržaj ovog laičkog verskog pokreta bio pokajanje i dosledan moralni život – lični, domaći i društveni?

 

Možemo da to kažemo, a i vrlo je važno da na tome insistiramo jer je otpor od moralizma uvezenog iz inostranstva u savremenoj helenskoj, pa kroz nju i srpskoj teologiji stvorio opasan suprotan poriv da se moral i moralnost nipodaštavaju i bagatelišu po sebi. Što se onda podudara sa etičkim raspadaom postmodernističkog porijekla a što sve vodi obesmišljavanju etosa Crkve. Bogomoljci su upravo osjetili početak toga duha u svome vremenu i nasuprot etičkom relativizmu i nihilizmu suprotstavili zahtijev za dosljednijim životom. Hrišćanin treba da živi besjedu na gori ili nije hrišćanin. To nisu oni izmislili. To je isti pristup koji nalazimo kod Zlatousta ili Simeona Novog Bogoslova.

 

Nesumnjivo je da bi bez svetog vladike Nikolaja bogomoljački pokret bio na velikim iskušenjima i pitanje je kako bi tekao njegov razvoj. Koliko je bilo važno da na čelu pokreta bude jedan arhijerej?

 

Bilo je važno da na čelo pokreta dođe ne toliko arhijerej koliko Nikolaj, autentični svjedok ideala koje je pokret zahtijevao od ljudi u Crkvi, a koji je u isto vrijeme bio i episkop. Da je neki drugi episkop došao, možda ne bi mogao da im pokaže životom šta znači biti istinski sluga Božiji. Naravno, imala je naša Crkva i tada sjajnih episkopa – uzmimo na primjer samo sv. Petra Sarajevskog – ali mislim da je svetoduhovski nadahnuta odluka o tome da baš Vladika Nikolaj bude i prvi Bogomoljac kao veliki propovjednik, bogoslov i episkop.

 

Pored svetog vladike Nikolaja važnu ulogu u Bogomoljačkom pokretu imao je i znameniti episkop braničevski Hrizostom (Vojinović). Upoznajte nas ukratko sa delom i doprinosom ovog neumornog misionara, koji je bio i prvi urednik našeg časopisa?

 

Vladika Hrizostom (Vojinović) je za mene lično možda najranije sjećanje na pomen jednog episkopa, i to upravo preko brojeva Misionara koje sam kasnije čitao. U pitanju je epohalna ličnost Srpske Crkve. Čovjek koji je u sebi upravo nosio taj etos nepretencioznog, istinskog sluge i svjedoka Božijeg, čovjek koji je slušao „Tihi glas“ a ne bukački prekoravao ljude. Ta okrenutost drugom čovjeku u ljubavi a sebi u pokajanju: to je istinski etos Pravoslavlja i Bogomoljačkog pokreta.

 

Narod je i danas gladan i žedan zajedništva i saborovanja posle Liturgije. Da li i danas imamo neki vid nastavka etosa Bogomoljačkog pokreta?

 

Jeste, žedan je. I tu leže i mnogi od naših problema i mnogi od naših odgovora. Ideologija nagle reliturgizacije bez čvršćeg povezivanja ljudi koja je bila osnovna idejna potka mnogih kretanja u Pravoslavlju posljednjih decenija pokazala je svoje naličje. Nije dovoljno da ljude samo motivišemo da se pričešćuju Svetim Tajanam – one su zalog jednog drugačijeg života, ali i zalog naše obaveze ka svima sa kojima se te liturgije pričestimo. Bez istinskog predavanja jednih drugima a zatim Hristu Bogu, mi ćemo najsvetiju od Tajni svesti na ritualistiku a to neće dugo trajati. Zato se i pojavljuju paracrkveni pokreti, pa popune te praznine koje mi ostavljamo zbog nemara, nebrige, umora ili jer ideološki vjerujemo da naša obaveza prestaje sa prišćivanjem, iako ona, jednih ka drugima, vjernih ka sveštenstvu i sveštenstva ka vjernika, tek počinje kada se okonča Liturgija.

 

U kakvom su odnosu himnografija Crkve i bogomoljačke pesme?

 

Ovo je koplkeksno pitanje koje nam pomalo odslikava razne slojeve tog pokreta. Ima ih divnih i veličanstvenih, a naročito su takvi oni biseri naše književnosti koje je narod prihvatio kao svoje pjesme. I sada mi suza krene svaki put kada pjevam ili slušam „Ko udara tako pozno…“ Sa druge strane, ima i pravog šunda koji treba izbaciti iz Crkve. Kakva li je pamet nekoga ko pjeva „Oj Presveta Trojice/naša mila nado/ko je tebe slavio/nikad nije strado“… To je lažna, blasfemična pjesma jednog zašećerenog Hrišćanstva koje veze nema sa Crkvom.

Oče, koja bi bila Vaša poruka čitaocima „Pravoslavnog misionaraˮ?

Moja poruka se sastoji u vrlo jednostavnom pozivu: živimo Jevanđelje Hristovo i put Sv. Save i svih svetitelja naše srpske Crkve. Hrišćanstvo je konkretan život, u zajednici naših predaka i potomaka, ali i svih nas koji ovdje i sada nosimo Krst Hristov i čekamo Vaskrsenje. Mi smo zavjetna zajednica. I treba da smo toga svjesni. Da živimo kosovski Zavjet od malog ka velikome, od ljubaznosti ka prodavcu novina preko žrtvovanja za porodicu do žrtve na braniku Otačanstva, ako zatreba. Ali jedno ne može bez drugoga. Jevanđelje se u nama rađa, kada pustimo Hrista da Njegov život postane naš a naš da postane Njegov.