Piše: Kasper
O crna mladosti, šta je to vrednije od ljudskog života?
Ima li kraja ovoj crnini – za mladim momcima koji, zarad novca, gube glave?
Nijesu vas majke rađale da bi za vama kukale.
Nijeste očevima bili ponos da bi za vama nosili crne košulje.
Ima li ovome kraja?Od trenutka kada je pukla prva iskra sukoba između kavačkog i škaljarskog klana, Crna Gora živi u tihoj opsadi i pod pritiskom. Rat započet zbog droge i novca, a nastavljen zbog sujete i osvete, pretvorio je naše ulice u mračne pozornice. Od Kotora do Podgorice, od Barselone do Beograda, krv se proliva bez najave, a mladi životi nestaju kao da nikad nisu postojali.
Poslednjih meseci krvavi obračuni ponovo pune crnu hroniku. Jedan za drugim, padaju momci u cvijetu mladosti – u restoranu, na ulici, u automobilu. Njihova imena postaju statistika, njihova lica, slike u čituljama. Zajednička im je samo mladost i pogrešan izbor. Zašto? Zbog nekoliko kilograma bijelog praha, zbog teritorije, zbog „časti“ koja ne poznaje suze majki.
Država obećava obračun, a zločin uporno pokazuje da je još uvijek za korak ispred. Granice se prelaze lako, oružje nalazi put, a metak ne pita ni za godište ni za prezime. Dok jedni broje novac, drugi broje mrtve. Policijske akcije daju efekta, hapšenjima se sprečavaju ubistva, ali krvavi obračuni nastavljaju da se nižu, kao da su postali mračna svakodnevica. U tim klanskim obračunima nema pobjednika – a majke uz bolne krike, vežu crne marame.
I dok Crna Gora sahranjuje sinove, društvo ćuti ili se miri sa sudbinom. Kafići su puni, muzika svira, a negdje u sjenci neko broji profite, neko planira osvetu, neko pravi spisak novih meta. I tako se točak smrti okreće.
O crna mladosti, šta ti je donijelo ovo vrijeme?
Gdje su škole, sport, muzika, snovi o putovanjima i ljubavima?
Umesto gitare – pištolj. Umesto budućnosti – hladna zemlja.
Umesto diplome – hladni mermer
Očevi koji su vas nekad ponosno gledali sada stoje nijemi, u crnini. Majke koje su vas učile da hodate sada vas spuštaju u zemlju. Braća koja su se s vama igrala sada nose vaše kovčege. Zar je to kraj za koji ste se borili? Zar je to život koji je vrijedan par vreća praha i par torbi keša?Ako ovo društvo, svi mi zajedno ne nađemo snage da kažemo „dosta je“, crnilo će gutati i generacije koje tek dolaze. Jer nijedan klan nije jači od bola majke.
Nijedan novac ne može da opere krv sa ruku onih koji misle da je život moneta za potkusurivanje. Ako se ne probudimo koliko je danas, sjutra će možda biti kasno. Crnina će prekriti i one koji misle da ih se ovo ne tiče.
I zato pitam, u ime svih majki i očeva:
Ima li kraja ovoj crnini?
Jer ako se svi ne trgnemo, pobunimo i zaustavimo ovo ludilo, svaka nova majčina suza biće i naš poraz i grijeh.
Ali još ima vremena, da se spasi što se spasiti može, da se izađe iz tame na svjetlost – ako čvrsto odlučimo da život bude jači od smrti!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
