Piše Perica Đaković
Koliko ima istine u staroj narodnoj izreci „Daj čovjeku vlast pa da vidiš kakav je“? Razmislite sami i donesite svoj zaključak. Ne želim, niti imam namjeru da na vas utičem, samo ću iznijeti neka svoja razmišljanja a odnose se na posljednji događaj u gradu u kome provodim svoje dane. Neki dan je glavna tema vandredne sjednice Skupštine opštine Herceg Novi bilo pitanje sudbine Instituta „Dr Simo Milošević“. Rekao bih, barem za mene i moje shvatanje, ključ razvoja ne samo Herceg Novog, Boke, već i cijele Crne Gore. Nekadašnji vizionari iz ovog grada predvođeni doktorom Živkovićem krenuli su u pionirski poduhvat, razmišljajući o zdravlju ljudi (a ima li šta važnije) da u Igalu naprave banjsko lječilište.
Podsjećanja radi, zahvaljujući Igalu, ili bolje reći Solilima, je i nastao Herceg Novi (Tvrtko je u potrazi za solju, a da ne bi zavisio od dubrovačkih trgovaca, ovdje napravio solanu, koja je i razvila grad). Da, upravo u neposrednoj blizini tih solila nastala je banja, zahvaljujući prije svega ljekovitom blatu koje se godinama taložilo u moru. Da, tako je nastala čuvena banja Igalo. Sedamdesetih godina prošlog vijeka napravljena je monumentalna zgrada sa terapijskim blokovima, zgrada kojoj ni razorni zemljotres 1979. godine nije mogao ništa. Preživjela je ta prva faza i tu katastrofu, stvarala je ona ovdje i svoje kadrove – fizioterapute.
Ali ti vidoviti ljudi nisu na tome stali, napravili su dječije odjeljenje gdje su lijek svojim bolestima tražili roditelji djece iz cijele nekad zajedničke države. I onda je stvoren projekat druge, pa i treće faze banje Igalo. Novljani, ili bolje reći novska privreda stala je iza projekta i krenula u izgradnju grandioznog zdanja, poznatijeg kao druga faza, što je bilo namjenjeno isključivo stranim pacijentima, prevashodno iz Skandinavije koji su vidjeli baš ovdje u ovoj klimi i ljekovitom blatu spas za svoje bolesti, a u ljubaznim ljudima pronašli lijek za svoju dušu. Podsjećanja radi, a ponavljanje je kažu majka znanja, Banja i prva i druga faza, i dječije odjeljenje je izgrađeno na hercegnovskoj zemlji, sa parama novske privrede, pa čak i taj čuveni kredit od milion eura je kredit hercegnovske Jugobanke. Dakle, sve je tako bilo do devedesetih godina, Novljani su se odricali svoje zemlje, svojih visokih plata radi razvoja svoga kraja. Nisu ni slutili da će neko tu njihovu zemlju proglasiti jednoga dana da nije njihova, pa da i Institut, koji su oni gradili, nije njihov!? Period čuvene privredne tranzicije, ili kako bi je narod nazvao „ko je jamio, jamio je“, doveo ih je tu gdje su sada. Grad sa razvijenom privredom prvi je platio danak privatizacije.
Recimo trajekti, ta zlatna koka nosilja prva je pošla u privatizaciju, i to kažu ekonomisti, interesantno, po cijeni koja je bila samo u gorivu na njima. Interesantno da je noć prije privatizacije svoju ponudu povukao tadašnji hercegnovski Autosaobraćaj, a da je privatizacioni čin protekao u sličnoj atmosferi kao i svojevremeno izjašnjavanje o priključenju Boke Crnoj Gori. Tako su jedan po jedan odlazili giganti – Prvoborac, Mješovito, PKB i Južni jadran, HTP Boka, Vojna bolnica, praktično sve sem Instituta Igalo. I ovo zdanje se često nalazilo na meti čudnog toka privatizacije, ali zahvaljujući pojedincima svaki pokušaj kupovine „ispod žita“ bio je zaustavljen. Igaljska banja je ostala tako posljednja…
Zaposleni su uspjevali da posluju, ili što bi narod rekao da krpe rupe kako su znali i umjeli, sve do korone. Uslijedilo je iznurivanje višemjesečnim neprimanjima plata i odlivom kadra, a što je izvelo zaposlene na ulice i blokade, u čemu su im se priključili građani i lokalni političari. Tada je nova Vlada krenula u iznalaženje načina spašavanja Instituta. Napravljen je plan restrukturiranja koji podrazumjeva prodaju objekata, kažu po fazama, kako bi se Institut izvukao iz ralja dugova. Poučeni lošim iskustvom dio građana ne želi da se prodaju objekti, a što se moglo i vidjeti na pomenutoj vandrednoj sjednici hercegnovske Skupštine.
Dio odbornika izrazio je sumnju u iskrenost projekta ponuđenog restrukturiranja, i što je interesantno, u diskusiji su bili i predstavnici sadašnje gradske vlasti, prije svih odbornici Demokrata. Odbornici DPS-a su iskazali protivljenje ponuđenom planu i odmah na početku napustili sjednicu, čudno da nisu željeli ni da glasaju protiv. Interesantno je da su najveći zagovornici da se podrži ponuđeni projekat bili dojučerašnji opozicionari sa republičkog nivoa, a činioci sadašnje gradske vlasti, odbornici Novske liste, Demokrata i Za budućnost Herceg Novog. Tako je bilo i prilikom glasanja, 17 odbornika je glas dalo za ponuđeni plan restrukturiranja, dok su bili protiv 2 odbornika Ure, jedan od dvojice odbornika Novi pobjeđuje Marko Lučić i doktor Savo Niković, odbornik Demokrata, koji je poručio „Ne smijemo dozvoliti da neko sjutra, prekosutra iza nas prepričava našu bruku i sramotu kako nismo sačuvali ono blago prirode samo bogom dato. Sad želimo da skrešemo krila, da mu amputiramo dio tijela koji ga je stvorio. Adio zdrava pameti, postajemo emotivni i intelektualni invalidi! Vaspitan sam“, rekao je dr Niković „da je bolje biti švorc nego šverc generacija“, naglasivši da glasa u svoje ime i vizavi svoga oca koji je bio načelnik dječijeg odjeljenja tog Instituta, a ne po nalogu bilo koje partije. Principijelno, nema šta!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
