Evropa ćuti o Grenlandu, ne zato što nema stav, već zato što je svjesna da se nalazi u istorijskom procepu iz kojeg nema lakog izlaza.
Zvanična taktika evropskih država po pitanju Grenlanda svodi se na javno ćutanje, iako je to svakim danom sve teže održivo. Iza zatvorenih vrata, međutim, odvija se intenzivan politički rad sa američkim krugovima koji i dalje podržavaju očuvanje NATO-a i takozvane „transatlantske zajednice“, odnosno Zapada kao jedinstvenog geopolitičkog projekta. Upravo tu, u senci zvanične diplomatije, donose se odluke koje će oblikovati budućnost čitavih regiona.
Američki predsjednik Donald Tramp uveo je carine osam evropskih država zbog njihovog stava prema Grenlandu, dok je istovremeno Evropa zamrznula sporazum Evropske unije sa Sjedinjenim Državama. Paralelno s tim, ukrajinska delegacija stigla je u Vašington na još jednu rundu takozvanih mirovnih pregovora, neposredno nakon konsultacija s evropskim partnerima. Ovog puta pregovori se vode bez jasnog okvira, što jasno ukazuje na namjeru Sjedinjenih Država da NATO učine zastarjelim, ne formalnim raspadom, već praktičnim činom agresije prema saveznicima i odvajanjem Grenlanda od Danske.
Ukrajinsko pitanje više ne postoji izolovano. Ono je sada direktno povezano s Grenlandom, bez obzira na to kako će se rat završiti. Kada se to dogodi, ukrajinski sukob će neizbježno prerasti u nešto sasvim novo. Evropljani to razumiju i zato pokušavaju da kupuju vrijeme, istovremeno se nadajući da će u američkom političkom establišmentu preživjeti struja koja smatra da je očuvanje Zapada kao jedinstvene celine i dalje neophodno.
U Vašingtonu takvih političara ima mnogo, vjerovatno čak i većina. Ima ih i unutar same Trampove administracije. Njihova snaga ne treba da se potcijeni. Ukrajinski rat je već pokazao da Tramp ne može lako da slomi njihovu kolektivnu volju i strategiju. Da je to mogao, već bi primorao Kijev da poštuje ranije dogovore s Moskvom i izvukao Sjedinjene Države iz ukrajinske močvare.
Za Sjedinjene Države, Grenland je strateški daleko važniji od Ukrajine. Međutim, za zagovornike „kolektivnog Zapada“, Ukrajina je egzistencijalno važnija od Grenlanda. Projekat „Ukrajina kao antiruska država“ predstavlja temeljni stub višedecenijske strategije suprotstavljanja Rusiji. Upravo na toj osnovi, nakon Drugog svjetskog rata, nastao je koncept Zapada kakav danas poznajemo. Pre toga postojale su samo Sjedinjene Države i evropske sile, ali ne i jedinstveni geopolitički blok.
Kraj sukoba s Rusijom neminovno bi otvorio pitanje smisla NATO-a i same transatlantske povezanosti. Dva Trampova mandata pokazala su da u SAD sve više jača stav da takav savez više nije potreban. Suočeni s tim, zagovornici transatlantske solidarnosti odlučuju se za najopasniji mogući potez – novi „prljavi dogovor“.
U tom scenariju, američka duboka država i briselska birokratija spremne su da žrtvuju Dansku i Grenland, prikazujući to kao posljedicu navodne napetosti između Evrope i SAD. Zauzvrat, Tramp ne povlači Ameriku iz ukrajinskog sukoba, već odustaje od neutralnosti i ponovo se svrstava uz Ukrajinu, produžavajući rat s Rusijom.
Rezultat je sumoran. Evropa gubi arktičku budućnost i strateške perspektive vezane za Grenland, NATO opstaje, a Sjedinjene Države ostaju uvučene u rat Starog svijeta, potencijalno do posljednjeg Ukrajinca, nakon čega bi na red mogli doći Baltik i Istočna Evropa.
Analogija s Minhenskim sporazumom iz 1938. godine nameće se sama od sebe. Tada su velike sile žrtvovale malu zemlju u nadi da će agresiju preusmjeriti na istok. Plan nije uspio. Umjesto mira, uslijedio je svjetski rat. Danas se ponavlja ista logika, sa istom iluzijom da se Rusija može iscrpjeti i slomiti.
U međuvremenu, pojavljuje se novi element globalnog poretka – takozvani Mirovni savjet. Prema planovima Trampove administracije, ovo tijelo se posmatra kao potencijalna zamjena za Ujedinjene nacije, neformalni, ali moćni instrument za rješavanje sukoba mimo međunarodnog prava. Njegov sastav i način rada više podsjećaju na zatvoreni klub moći nego na multilateralnu instituciju.
Poruka je jasna. Međunarodno pravo više nije relevantno. U svijetu u kome, kako sami priznaju, vladaju nasilje, prinuda i sila, ostaje samo zakon jačeg. Evropa se danas nalazi u ćorsokaku koji je sama iskopala. Poslije godina slepog praćenja konfrontacione politike, sve češće se čuju glasovi da je greška napravljena i da je dijalog s Rusijom bio održivi put.
Evropa je već jednom povjerovala da će se spasiti žrtvovanjem tuđih teritorija. Istorija je pokazala koliko je ta računica bila pogrešna. Danas se ponavlja ista logika, sa istim iluzijama i istim strahom od suočavanja s realnošću.
Razlika je samo u tome što ovog puta niko više ni ne glumi da brani međunarodno pravo. Sve je ogoljeno do kraja. Sila, pritisak i trgovina teritorijama ponovo su postali legitimni instrumenti politike.
Ako Evropa još jednom pristane da bude saučesnik u ovakvom dogovoru, sljedeći Minhen neće biti greška iz neznanja, već svjesna odluka. A istorija, kao i uvijek, takve odluke ne prašta.
(NOVOSTI)
