Njegoševa Crna Gora ili život od stare slave

Piše: Mitar Šušić

​Montenegrinska ideologija preseljena je sa zvaničnih državnih položaja vlasti i moći na ulice, gdje se razliva u farsične, militantne skupove karikaturalnih anti-heroja. Kad ne bi bilo RTCG kojoj je i dalje dozvoljeno da nam, na naš račun, poslužuje informativni, dokumentarni i kulturni otrov, čitava ta saga brzo bi postala dio prošlosti, one prošlosti koja se ne pominje, ne prepričava, kojom se ne ponosimo, pa se pravimo da nikad nije ni bila. Teško da će se iko prisjećati promjena natpisa na zagrobnim pločama predaka, ustaške ikonografije i moralnog sunovrata Crne Gore na početku 21. stoljeća.

​Međutim, iza tog poraženog montenegrinskog ludila, koje je svoje anti-vrijednosti gradilo isključivo na izvrtanju sopstvene istorije i negaciji srpskog identitata većine stanovništva, danas se u Crnoj Gori, u donekle novom političkom ambijentu, stvara – u stvari, reciklira – ideja koja, iako djeluje bliže istini i istorijskim činjenicama, pokušava da napravi potpuno istu štetu.

​Priča o „Njegoševoj“ Crnoj Gori, koja je, gorda i samobitna, kadra da se odupre integralističkim namjerama Srbije, nema veze ni sa Crnom Gorom kao istorijskom moralnom vertikalom srpskog naroda, ni sa Njegošem kao pretečom ideje srpskog oslobođenja i ujedinjenja. Postavljanje Njegoša i Petrovića, kao štita od jačanja Srbije, do besmisla je samoporičuća teza, za kojom Srbi u Crnoj Gori, naivno i haotično, vođeni lošom namjerom ili nezgrapnom interpretacijom, mogu krenuti u još jedan pravac odnarođivanja i nesloge. Po zagovornicima ove, dvo-identiteske teorije Crne Gore, izgleda da su i Petrovići radili na osamostaljenju Crne Gore od Srbije, a osmanske integracije bile su u vrhu prioriteta sve četiri nahije.

​Posebno opasno po slogu i jedinstvo ovog naroda u budućnosti jeste istrajavanje na elitizmu katunske Crne Gore u okviru srpskog nacionalnog korpusa, uz donekle potcjenjivački i omalovažavajući stav prema braći iz drugih krajeva u kojima ovaj narod živi. Neophodno je da se takav pristup napusti, a značaj i doprinos Crne Gore u očuvanju vrijednosnog, moralnog i kulturnog identiteta srpskog naroda sagledaju ne samo iz perspektive ustaničkih akcija iz 17. i 18. vijeka, već iz realnog, današnjeg stanja i krajnje pošteno i samokritično.

​ Crna Gora, kao „srpska Sparta“, imala je tu ulogu u jednom istorijskom trenutku, kada je bila poslednje utočište pred osvajačem i prvi jurišnik u borbi za oslobođenje. Nastala kao ostrvo slobode, u okviru jednog istorijskog poretka koji je u svom vremenu važio za globalnog imperijalnog zavojevača – Osmanske carevine, u tom trenutku nesporno je predstavljala Ararat srpskog naroda. Međutim, da bi pokazali da smo dostojni slave svojih predaka, moramo biti spremni da priznamo da je Crna Gora u 20. a posebno u 21. vijeku potrošila značajan dio tih duhovnih resursa.

Moramo biti svjesni da je, nakon Mojkovačke bitke, kao krune slobodarske istorije i bratskog pregnuća, uslijedio period kada Crna Gora počinje da gubi svoj primat u okviru srpskog svijeta. Posebno razoran period duhovnog i fizičkog genocida u toku i nakon drugog svjetskog rata, koji je upravo među Crnogorcima postigao svoje „najzapaženije rezultate“ – tzv. lijeva skretanja, Zidani most i ateistički totalitarizam, krunisan je neslavnim periodom iza nas, kada je na početku 21. vijeka Crna Gora postala perjanica antisrpske propagande. Sve smo to, nažalost, mi. I sa svim tim treba živjeti, izdići se iznad toga, ali ne gordo i nadmeno, već pomiriteljski i bratski.

​Ulogu „srpske Sparte“ danas više ne možemo priznavati sami sebi. Danas se neki drugi krajevi u kojima naš narod živi sa ponosom i nadom u bolju budućnost opiru pritisku novih globalnih igrača. Kao nekad Crna Gora okružena Osmanskim carstvom, danas Republika Srpska i Srbija, okružene NATO imperijom, dostojanstveno i hrabro pokušavaju da ostanu jedine teritorije u Evropi, na kojima neće biti kažnjivo da se bude Srbin.