NISAM NOSIO TITOVU MARAMU I ISKLJUČEN SAM IZ PRVOG RAZREDA OSNOVNE ŠKOLE

Piše: dr Petar Milatović Ostroški

Prvi sam u Crnoj Gori poslije Drugog svjetskog rata koji nije nosio Titovu crvenu pionirsku krpetinu i prvi sam đak u Crnoj Gori koji je isključen iz prvog razreda osnovne škole iz ideoloških razloga.

Počeo sam da pohađam prvi razred osnovne škole „Milosav Koljenšić“ u Slapu na Zeti školske 1956/57. godine.

Ta škola nosi ime zlikovačkog jamara Milosava Koljenšića (mada je njegovo pravo ime Milisav), komunističkog general-majora, poslijeratnog rukvodioca OZNE i kasnije Udbe, izvršio je samoubistvo 26. marta 1963. godine, inače on je rođeni ujak Slobodana Miloševića.

Odmah na početku školske godine svim đacima su podijeljene crvene pionirske marame da ih nose oko vrata.

S obzirom da sam kao đak prvak nosio mornarsko odijelo sa mornarskom kapom, nikako mi se nije sviđalo da lijep dezen mornarske jakne prekrivam crvenom krpom i nisam htio da je nosim.

Zbog mornarske kape koju mi je jednom jak vjetar odnio par metara ćaci su spjevali pjesmicu:

„Petar geometar,

odnio mu kapu vjetar

na deseti kilometar“!

I zaista, kao pisac, novinar i naučni istraživač, sa 32 književne i novinarske nagrade, postao sam „geometar“, ali onaj koji primjerava dubinu ljudske plitkoće!

Pokušala je da mi maramu oko vrata veže učiteljica Vidosava Bogićević Pavićević, bratanićna Neđa Bogićevića, jednog od sedmorice ubica mog djeda i babe u ponoć na kućnom pragu koje su likvidirali iz zasjede: Miloš i Sreten Pelević iz Veleta, Neđo Bogićević iz Bogičevičaa, Savo Savović iz Lalevića, Dragiša Ivanović iz Seoca, Vojislav Đurović i Marko-Milo Radonjić iz Frutka.

Pokušaj učiteljice da mi veže Titovu crvenu maramu nije uspio, što je učitelj Vukašin Braletić prokomentarisao riječima: „Ne vrijedi Vidosava, to je četničko pašče“!

Na te riječi sam planuo, zgrabio kamen u školskom dvorištu i povrijedio glavu Vukašina Braletića.

Istog dana došla je učiteljica kod mog oca da mu se žali i da mu prijeti jer je on odgovoran za ponašanje njegovog maloljetnog najstarijeg sina, jedinog od četvoro djece koji je preživio prethodne misteriozne smrti dva brata i sestre u toku 11 mjeseci, za koje se kasnije pričalo da su umrli od ujeda zmija, ali ja sam preživio jer sam i onda bio okretan i vješt da izbjegnem svaku zmiju, onu koja gmiže i onu koja hoda.

Zbog toga što sam kamenom povrijedio glavu učitelju Vukašinu Braletiću moj otac je kažnjen sa tri mjeseca zatvora.

Poslije izlaska iz zatvora opet je učiteljica Vidosava Bogićević Pavićević došla kod mog oca da mu se žali kako sam kamenom razbio glavu jednom Jovanoviću, učeniku osmog razreda.

– Mali, zašto si to uradio? – i lupio mi žestok šamar pred učiteljicom.

– Opsovao mi je četničku majku!

Poslije mog odgovora dugo su razgovarali u našem dvorištu.

Majka je skuvala kafu učiteljici i iznijela u dvorištu slatko od smokava , med i vodu. Odbila je da se posluži vičući na mene koji sam otišao da se igram, a otišao sam da se igram u drugom dijelu dvorišta gdje se sada nalazi vidikovac.

Na učiteljičinu viku otac je smirenim glasom rekao: – Vidosava, ako nećeš da se poslužiš onim što je moja žena iznijela i ljudski ti ponudila, nego sad vičeš na Petra, naš razgovor je završen i doviđenja!

Otišla je kao pokisla. Ličila mi je na kokošku sa pilećim mozgom. To sma rekao ocu i zbog te rečenice opet sam dobio debelu šamarčinu.

Na časovima sam bio vrlo pažljiv i sve sam dobro pamtio, ali sam često klečao u ćošku na kukuruznim zrnima jer sam od primitivnih đaka branio čast oca i majke. I tako sve od 1. septembra 1956. do 15. marta 1957. godine.

Tog 15. marta 1957. godine učitelji i nastavnici su sve nas poređali u osam redova i postrojili po visini. Ja sam bio na čelu prvog razreda. Komemorativni govor su držali učitelji Miladin Bogićević i Milorad Bogićević koji je bio direktor i koji je osnovao tu školu poslije Drugog svjetskog rata.

Čuo sam da je „umro veliki revolucionar, veliki vizionar, beliki borac, da je ovaj narod izgubio velikog sina…“ i sijaset drugih hvalospjeva.

-Učiteljice, je li to umro Tito?

Tajac!

Na moju veliku žalost tada nije umro Tito nego Mošo Pijade u Parizu.

-Pero, ti si završio školovanje, idi kući i neka šjutra dođe tvoj otac Slobodan u školu umjesto tebe!, – bile su riječi Milorada Bogićevića, direktora škole.

Čuvši te riječi zgrabio sam svoju đačku torbu i usput pjevušio.

Prolazeći pored putara Miroja Đurovića, predratnog sluge na našem ogromnom imanju, nastavio sam da pjevam.

– Pero, zašto pjevaš kad je umro veliki revolucionar?

– Pjevam jer mi je direktor rekao da sam završio školovanje i žao mi ostale đake koji će morati svake godine da uče do osmog razreda!

Putar Miroje Đurović nastavio je da čisti pored puta.

– Slugo predratni, zašto si me pitao kad ne smiješ da čuješ moj odgovor na tvoje pitanje?

– Jebem ti majku četničku!

 Zgrabio sama kamen i Miroju Đuroviću, predratanom slugi na našem imanju razbio glavu.

Završio je u bolnici na Božovoj Glavici u Danilovgradu, a moj otac u zatvoru dva dana, ali prije nego je kasnije osuđen upisao me u četvororazrednu osnovnu školu na Frutku, naspram moje rodne kuće preko rijeke Zete, koja je udaljena od moje kuće 150 metara vazdušne linije.

Tada je otac kupio čamac i predao ga učitelju Milutinu Ivanoviću, kolegi i prijatelju mog djeda Petra čije ime nosim i koga partizanski zlikovci ubiše na kućnom pragu iz sedam pušaka u zasjedi na ponoć.

Do tada učitelj Milutin Ivanović morao je da pješači 4 kilometra od Lalevića do Slapa na Zeti i onda preko mosta pored hidrocentrale od Tvorila do Frutka još dva kilometra, znači 6 kilometra u jednom pravcu i isto toliko u povratku. Kad su me isključili iz prvog osnovne i kad kad me otac upisao u četvororazrednu školu na Frutku, učitelj Milutin Ivanović više nije morao da pješači u oba smjera 12 kilometra več samo 4, dva prilkom dolaska do moje kuće i 150 metara, i isto toliko u povratku.

S obzirom da su naše dvije kuće odavno bile povezane kumovski, časni Milutin Ivanović je redovno svraćao kod mog oca, sjedjeli su i dugo pričali, a ja sam bio posvećen učenju i tu nalazio utjehu.

Časnog učitelja Milutina Ivanovića i njegov pedagoški uticaj na mene opisao sam u romanu „Rođeni stranci“, za koji sam 10. decembra 2013. godine dobio „Nagradu za životno djelo“ eminentne „Akademije Ivo Andrić“ pri Udruženju književnika Srbije koju mi je dodijelio žiri u sastavu: Radomir Smiljanić, Dara Vučinić i Predrag Bogdanović Ci.

Da zaključim, prvi sam u Crnoj Gori koji nije nosio Titovu crvenu pionirsku maramu i prvi sam u Crnoj Gori koji je isključen iz prvog razreda osnovne škkole iz ideoloških razloga!

Da su živi danas, mogli bi svi tadašnji učitelji i nastavnici da budu samo obični đaci kod mene i da čitaju 46 mojih knjiga na srpskom i stranim jezicima, jer, izgleda, više sam knjiga napisao nego što su oni do mog prvog razreda osnovne škole pročitali!

Sine ira et studio!

(Fesjbuk/Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)