Piše: Bojo Pižurica
Popodne. Sunce. Ajd u grad. Prošao sam pored igrališta i začuh jednog dječaka koji je bio okrenut ka svojoj zgradi i dozivao – Mama!Mama!Mama!Mama! Na terasu stana izlazi krupan muškarac u trik majici, izgleda dječakov otac – Šta je !!!??? Đe je Miloš? – upita dječak. – Mrš!!! – odvali ljudina. A dječak pitao za brata.
Nastavih dalje i dođoh do nikšićkog trga, sjedoh na klupu. Naviru sjećanja – prve šetnje, prve ljubavi, prve tuče. Trg svijetao, prostran, nekada se zvao Karađorđev pa Trg maršala Tita pa Trg Slobode. Valjda bi svaki trg u CGMG trebalo tako da se zove. Slobode, a ne Tita.
Sa moje desne strane nalazio se spomenik Kralju Nikoli I sa otvorenom mogućnošću da to ime bude ponovljeno kao II, III, itd. Mihailo je krunu odbio, neki budući sigurno neće. Spomenik je, sasvim slučajno, otvoren desetak dana prije onog čuvenog i poštenog referen dum-duma.
Na kraljevoj kapi sjedio je jedan gradski golub, baš kao što mu je nekada sjedela i čitava CG i još koja gora pride. Kralj je mirno posmatrao, sa druge strane trga, butik rublja Extreme intimo, da vidi imaju li mu Crnogorci gaća na guzicu. Tamo pored, poslovalo je vozilo “pauk” da mu javi da se globa redovno uzima i da mu u državi ima dosta paukova i paučine.
Na trgu je još jedan spomenik – LJubu Ćupiću, na kojem LJubo ne liči na sebe. Ni CG ne liči na sebe, pa zašto bi onda LJubo. Tu pored, šarenio se reklamni pano koji je pozivao na boks meč Žižić – Poulsen. On je javljao kralju da su mu Crnogorci i dalje jaki na šake. Kroz trg prolazi i presijeca ga znamenita NJegoševa ulica. Valjda bi svaka glavna ulica u CG gradovima trebalo da se zove NJegoševa.
Prema trgu se, kao u raju četiri rijeke, slivaju pravilno i simetrično četiri ulice. Sa desne strane Kralja Nikole, čuvajući mu bok, pristiže Ulica Novaka Ramova. Prilikom ulaska u oslobođeni Nikšić, ispred slavoluka ukrašenog CG zastavama, onim iz 2006.godine, knjaz Nikola je pozvao najvećeg junaka toga doba Novaka Ramova Jovovića, da prvi uđe u slobodni grad. Veliki junak, a veći čovjek, koji je u bojevima i megdanima posjekao 33 turske glave (ne spominjati) rekao je – Ne mogu, vjere mi, gospodaru, bez Milovana Perišina (Pavićević) i Jovana Lučina (Nikolić). Tako i bi, njih trojica su, ispred gospodara i vojske, zajedno ušli u oslobođeni grad.
Ostalo je zabilježeno da je taj ulazak CG vojske u slobodni Nikšić, oduševljeno pozdravila ruska vojska pod Plevenom, gdje se odigrala ključna bitka tadašnjeg rusko-turskog rata. Ni to se nikako ne smije spominjati.
Dijagonalno od te ulice, sa drugog kraja, kao drugi prsten kraljevog obezbjeđenja, za slučaj kakve zavjere, dolazi Ulica Novice Cerovića. Na ovaj način kralj se obezbijedio čojstvom i junaštvom. Čuo sam da mudri Cerovići imaju dogovor da nijedan njihov potomak ne nosi ime Novica.
Sa kraljeve lijeve strane pristiže Karađorđeva ulica, kao da mu nije bilo dosta Karađorđa i Karađorđevića. Kralj ćuti, ali ovo očigledno smatra teškom provokacijom. Četvrta ulica koja dolazi na trg je Manastirska, iz pravca Kraljevog ljetnjeg dvorca i Manastira. Nekada se ova ulica zvala Hrvatska, a kakva vremena dolaze, tko zna. Ispred Manastira je i drugi lijepi nikšićki trg – Trg Šaka Petrovića.
Vojvoda Šako, nekadašnji guverner Nikšića, u svoje vrijeme, naredio je da svaki onaj koji pravi izgred u kafani, ima da zasadi dvije sadnice, da ih brižljivo čuva i njeguje. Najčešće su sađene lipe, otuda u gradu toliko zelenila. Sva sreća pa ova naredba nije potrajala do naših dana, inače bi Nikšić ličio na amazonsku prašumu. Možda bi i sadašnji guverner Nikšića, g.Kovačević, mogao da donese uredbu, da svaki izgrednik u kafani, uredi jedan kvadrat Doma revolucije.
Dođe vrijeme da krenem dalje na neku kafu. Ugledao sam jednog crnomanjastog sredovečnog čovjeka kako preko trga ide ka mojoj klupi. Polusrednja, moj broj. Kada se približio, naglo sam ustao. Prevari se, pogleda me, prevari se, ujede ga guja. – Šta je bilo??!! Šta me gledaš??!! – drsko sam mu dobacio. Nije ustuknuo. Srčano, vrelo, nikšićki. Jedva su nas rastavili neki taksisti. Ipak, imali smo dovoljno vremena da zakažemo tuču u šest popodne pod Trebjesu. Posle ćemo na piće. Odoh srećan i zadovoljan, nije još sve propalo. Nikšić, moj grad.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
