Piše: Slobodan Antonić
Sve što se dešavalo posle 1. novembra jasno je pokazalo koliko je ovaj narod željan prava i pravde. Ali i koliko je on, u suštini, dobar i prostodušan. No, pošteni i dobrodušni ljudi lako mogu biti prevareni – jer polaze od sebe. Upravo to političari i prevaranti odlično znaju.
Moje pokoljenje već je u četiri navrata bilo u prilici da bude politički, pa i životno izmanipulisano.
Prvi put 1989. kada se rušio socijalizam, drugi put 2000. kada je obaran Milošević, treći put 2012. kada su obarani „žuti“, i evo sada 2024. kada mnogi misle da je došao kraj naprednjacima.
Priznajem da sam prva dva puta bio lakovjeran. Te 1989. imao sam 30 godina i vjerovao da ćemo dati nešto od socijalne sigurnosti i društvene jednakosti, kojih je zbilja bilo u izobilju, za široku javnu slobodu, koje je poprilično nedostajalo.
Završilo se tako što su nam oduzete skoro sva socijalna sigurnost i jednakost, a dobili smo mrvice slobode stegnute u mengele političke korektnosti, lažnih medija i korumpiranih političara. Dali smo skoro sve za gotovo ništa.
Zatim sam 2000. godine imao već 41 godinu i mislio da je najvažnije da Milošević ode, pa će sve da krene nabolje: Zapad će da nas primi u „porodicu evropskih naroda“, a Kosmet i druga pitanja riješiće se „demokratski“.
Ali, Zapad je otcijepio Crnu Goru, otrgnuo Kosovo, deindustrijalizovao Srbiju i od nas napravio polukoloniju. Po drugi put sam ispao naivan (da ne kažem nešto gore).
Naučena lekcija
No, naučio sam lekciju. Treći put već nisam više padao na priče „samo da ovi odu“. Odmah sam gledao ko treba da dođe.
Od 2008. pažljivo sam pratio naprednjake, i od samog početka kritički pisao o njima. Na osnovu njihovog stranačkog ponašanja mogao sam da predvidim šta će raditi kad preuzmu državu, a iz njihovih stranačkih medija iščitao sam kakve će medije napraviti kad dođu na vlast.
I tako, kada su naprednjaci potpisali Briselski sporazum (2013), a mnogi u nacionalnoj inteligenciji konačno „progledali“, ja sam iza sebe već imao pet godina staža u kritici naprednjaka i tri knjige analitičkih tekstova o njima (ovdje, ovdje i ovdje).
Stoga sada, četvrti put, podučen iskustvom, ne gledam samo ko treba da ode, već i ko se sprema da dođe.
Naravno, neki akteri su novi i o njima malo znamo – poput (skrivenih) vođa studentskog protesta. Takođe, srazmjera spontanog i projektovanog, tokom dinamike događanja, neprestano se mijenja. Dosta je nepoznanica, a na neke nedoumice trenutno nije lako odgovoriti.
Međutim, opšti okvir dešavanja je poznat. Tu su mediji koji podržavaju proteste, kao i prozapadne političke stranke. Poznat je i društveni okvir zbivanja, prije svega dubinske interesne (klasne) pretpostavke.
Sve su to determinante koje će nadalje snažno da djeluju na vođe protesta i njegove učesnike, štagod da oni sada misle. A znajući te determinante možemo štošta da naslutimo.
Najprije, mediji koji podržavaju pa i indukuju proteste, kako je već lepo primijećeno, „uvezali su antirežimsko i autošovinističko stanovište u mjeri da ih je danas nemoguće rasplesti“ (ovde 10; up. 50, 174).
To je ključan momenat naše stvarnosti. Ovi „luksemburški“ mediji, naime, djeluju već desetak godina (od Zakona o elektronskim medijima iz 2014), i za to vrijeme uspjeli su da „slijepe“ antirežimsku, „antinacionalističku“ i antipopulističku priču.
Njihova glavna meta napada je, naravno, bio Vučić. Ali, uz njega, nije prestajala ni baražna vatra na Crkvu, „Porfirija Perića“ i sve ostale znake „srpskog nacionalizma„. Stvorena je svojevrsna „kritička kultura“. U njoj nije problem samo korumpiranost režima, već i „srpski nacionalizam“ – jer je on tu korumpiranost navodno omogućio.
Ovdje je važno razumjeti da je meta optužbi za „srpski nacionalizam“ bio ne samo režim, već mnogo više običan birač, narod, tačnije njegovi niži slojevi, koji su percipirani kao glavni Vučićevi glasači. Nosilac režima jeste bio oličenje zla. Ali, već u drugom koraku, krivicu za to ogromno zlo delili su, takođe, i niži slojevi – kojima diktator, navodno, manipuliše uz pomoć „srpskog nacionalizma“.
Klasne predrasude
Tu već na pozornicu stupaju klasne predrasude, pa i klasni interesi. „Luksemburške TV“ obraćale su se prvenstveno urbanoj srednjoj klasi, stvarajući neprekidno podjelu na „građane“ i „narod“. Na jednoj strani nalazili su se prozapadni, urbani, svjetski i evropski „građani“, a na drugoj strani proputinovski, primitivni i nacionalistički „narod“ – niži slojevi koji glasaju za Vučića.
Ta neprestano proizvođena i duboka podjela izbija i danas, kada se svi ovi mediji, baš kao i njihovi politički partneri, svojski trude da pridobiju što više saveznika i izvan krugodvojkaške srednje klase.
Na primjer, Biljana Stojković (Dabrica), objašnjavajući ovih dana na Novoj S razliku između studenata koji protestuju i omladine SNS-a, naglasila je da su naši mladi „nekako svjetski“, a njihovi „provincijalni“ (ovdje 12:06 i dalje).
Ovaj kulturrasizam nije zasmetao ni jednom od voditelja, koji su inače krajnje „senzibilisani“ na sve vrste omaški i iskakanja iz političke korektnosti. To je zato što je klasni prezir prema „provinciji“ u ovim medijima već naturalizovan. On je sada potpuno „prirodna“, utvrđena distinkcija između statusno gornjeg beogradskog urbanluka i statusno deklasiranih „provincijalaca“ – kao glavnog basena naprednjačkih glasova.
Uopšte, desetogodišnjim sistematskim djelovanjem ovih medija stvorena je specifična klasna politička kultura u kojoj antirežimski stav automatski podrazumijeva još i „antinacionalizam“ (čitaj: inverzni nacionalizam, autošovinizam) i „antipopulizam“ (čitaj: klasni prezir, elitizam).
A sada je došao trenutak da se zapitamo iz koje klase najvećma dolaze studenti. Kada sam na prvom času vježbi iz Teorije društvene strukture pozvao studente da procijene sopstveno klasno porijeklo i zatim ga zapišu na papirić, među stotinak cjeduljica koje sam dobio u samo dva slučaja pisalo je „iz radničke“ ili „iz seljačke“ klase.
Istraživanje iz 2012. među niškim studentima pokazalo je da svega 20,4 odsto njih ima očeve koji su radnici ili seljaci (ovdje 488).
Naši studenti su mahom djeca iz srednje klase. I samo zahvaljujući tome što čitava ta generacija uopšte slabo gleda TV, može se pretpostaviti da je većina njih, zasada, ostala izvan ove „luksemburške“ političke srednjoklasne kulture.
Ali, studenti su oduševljeni podrškom koju dobijaju. Čujem da sada, po fakultetima, organizuju kolektivno gledanje vijesti – pogađate kojih televizija. Oni će, bez sumnje, biti sve izloženiji snažnom uticaju ove političke kulture. I ne bih smio da se kladim da će na to ostati imuni.
A drugo, cijela ta politička kultura neumoljivo radi kao dobro podmazani valjak. Samo prije tri dana je u listu Danas izašao tekst „Zna Porfirije Perić i te kako da bude ovostran. Kad ustreba“. Člankopisac skreće pažnju da, dok se u Srbiji „digla kuka i motika“, kod nas i dalje egzistira „krajnje sumnjiva sekta – sačinjena mahom od bradatih muških veštica, odjevenih u duge crne aljine – što na lakovjernosti i neprosvećenosti kuke i motike parazitira stolećima“.
„Dok duhovno, i ne samo duhovno, parazitiraju“, čitamo dalje u Danasu, „većinu bradatih muških vještica odevenih u duge crne aljine, poput unutrašnjih i spoljašnjih hemoroida, razdiru teške unutrašnje i spoljašnje teološke polemike o pederima, menstruaciji, krkanju masnog, krkanju posnog, uključivanju veš mašine na crveno slovo, naročito na centrifugu, i nedržanju opela nekrštenima, kremiranima i samoubicama“.
I tako sve u tom stilu – ne može škorpija a da ne ujede, ne može naš atlantistički buržujčić, čak ni u ovoj situaciji, da se uzdrži a da ne kidiše na Crkvu, na „popove“, na „Porfirija Perića“ – ma koliko da time njegova politička strana odbija od sebe većinu naroda.
Ni moj kolega Kišjuhas ne može a da ne docira kako je ovo „nacionalističko zlo i pljačkaško naopako“ počelo još 1988, pa „masovno ubistvo u Novom Sadu zato predstavlja samo posljednje krvave ruke u nizu sačinjenom od ratova i zločina„. Zbog toga on pominje „šesti oktobar„, a Tomislav Marković razjašnjava: „Samo će ovog puta biti neophodno istinsko suočavanje sa zločinačkom prošlošću.“
Iako dobro znaju da u ovom času to nije preporučljivo da govore, ne mogu da se uzdrže – to je jače od njih – te otuda neprestano, kao gejzir, iz njih izbijaju očekivanja: šta ćemo sve da radimo kada oborimo „režim nemilosrdnog diktatora“ (Čongradinova).
Jer toj kulturi, rušenje naprednjaka nije dovoljno. Ona želi revolucionarni nastanak nove nacije, hoće revoluciju koja će nas osloboditi od cjelokupnog „režimskog“ bagaža: počev od „srpskog nacionalizma“ i „ratova iz devedesetih“, pa sve do „nametanja ćirilice“ i „Nacionalne čitanke„.
Ta kultura želi da stvori bukvalno novu zemlju, Građaniju, koju ne čini više narod, već „građani i građanke“, nova ne-nacija „evro-građana i svetsko-građanki“. A za to joj je potrebno ne samo obaranje diktatora, već i revolucija kao doba istrage „nacionalista“…
Takođe, na sajtu Autonomnija info ovih dana čitamo: „To što Vojvođani danas ne insistiraju na samoopredeljenju, ne znači da su se tog prava odrekli i da se sjutra na njega neće pozvati. (…) Prije ili kasnije, pravo na samoopredjeljenje će morati da se otvori i da se konstitucionalizuje. Otresitiji i robusniji nastup u tom smjeru je dobrodošao. Podrška spolja, takođe.“
Da, „Republika Vojvodina“ je još jedan od bočnih projekata koji se planira, čim se rukavac studentskog protesta u Novom Sadu pretvori u željenu Gruhonjić-Ješić revoluciju. Plus desrbizacija Vojvodine – Maja Mrnuštik i LSV već prelepljuju ulične table s nazivom Bulevar Jaše Tomića, jer „dug prema sugrađanima je da se pomenuti bulevar ne zove nikako osim Bulevar prvog novembra“.
Neograničeno starateljstvo
I da, oni ne žele nikakve slobodne izbore, oni hoće revoluciju koja će im dati punu slobodu djelovanja. Ili, kako je to već pominjana Biljana Stojković prije par dana lijepo objasnila u Peščaniku: „da se društvu nametnu snažne institucije, što bi dovelo do usvajanja novih vrijednosti kod većine građana i postepenog praktikovanja demokratskih principa“.
Naprosto, naša srednjoklasna politička kultura neće demokratiju. Ona hoće vremenski i zakonski neograničeno starateljstvo nad nižim klasama – zapravo, politički paternalizam nad demografskom većinom u Srbiji.
„Mi s demokratijom jednostavno ne umijemo“, još ranije nam je lijepo objasnio Kokan Mladenović, „mi smo vjekovima u zaostatku da bismo se učili pravoj demokratiji“. Zato se on zalaže da se „osudi na gubitak građanskih prava 700.000 članova SNS-a, makar kao doživotni podsjetnik da su plesali sa đavolom„.
Čovjek javno zahtijeva političku diskriminaciju 700.000 ljudi, i to nikome ne smeta – jer, stvorena srednjoklasna politička kultura je takva da je ovakav zahtjev naturalizovan: ko ima primjedbe, taj je Vučićev potajnik („bot“).
„Kada su mađarskog pjesnika Ištvana Eršija pitali da li vjeruje da će se Mađarska demokratizovati“, slikovit je i Dragan Banjac, „brzo je odgovorio: ‘Nikada! Zato što ima previše Mađara.’ Slutite, u Srbiji (bez Kosova, naravno!) ima previše Srba„, eksplicitan je Banjac.
Čudite se ovakvom razobručenom autošovinizmu? Ali, noseća misao čitave srednjoklasne političke kulture u Srbiji je, još jednom, da je narod saučesnik diktatora. Zato narod mora da bude stavljen pod starateljstvo i prevaspitan – kako bi mu se, tek poslije toga, moglo vratiti nešto od demokratije.
I samo od tog da li će za ovu misao biti pridobijene vođe protesta po fakultetima i na ulicama, zavisi hoće li se „pobuna mladih“, na kraju, pretvoriti u srednjoklasnu „selebriti revoluciju“ – nastojanje klasno privilegovane kontraelite da od režima preuzme kontrolu nad nižim klasama, stavi ih pod starateljstvo i realizuje svoje „antinacionalističke“ i „antipopulističke“ ciljeve.
Srbiji svakako ne treba smjena vlasti bez promjene našeg (polu)kolonijalnog položaja. Nisam siguran da će studenti, koji obitavaju u takvoj političkoj kulturi, dotle uspjeti da dobace. A pogotovo nam nije potrebna smjena vlasti koja će širom otvoriti vrata za autošovinistički inženjering – nova razaranja integrativnog tkiva našeg društva, još jedno drobljenje države i namicanje još težih neokolonijalnih okova.
Kakogod, sve što se dešavalo poslije 1. novembra jasno je pokazalo koliko je ovaj narod željan prava i pravde. Ali i koliko je on, u suštini, dobar i prostodušan. No, pošteni i dobrodušni ljudi lako mogu biti prevareni – jer polaze od sebe. Upravo to političari i prevaranti odlično znaju.
Zato, najmanje što možemo da uradimo jeste da ne dozvolimo da nas hvataju na slatka laskanja i romantične sentimente. Ne budimo nikome korisni idioti – ma koliko nas hvalili i tapšali po ramenu.
Bolje je danas biti ismjevani „neverni Toma“, nego se sjutra vajkati: „gdje mi je bila pamet“.
(Novosti)
