Neviđena tajna sila povlači konce u Crnoj Gori: Ko sjedi na klupi pred sudom istorije

Piše: Predrag Vasiljević

Neka neviđena tajna sila povlači konce i usmjerava procese u Crnoj Gori. Ne može se drugačije objasniti ono što se dešava od „pada Milovog režima“ prošlog avgusta, pa do poslednjih dana kada je ta paranormalna politička aktivnost u zemlji – kulminirala.

Kako, na primjer, osim uplitanjem neviđene tajne sile objasniti presedan kakvog nema u parlamentarnoj praksi – da se posle izbora jedino ništa ne pita najveća politička snaga u pobjedničkoj koaliciji.

Kako, osim intervencijom „više sile“, razumjeti tu političku alhemiju po kojoj jedino Demokratski front, sastavljen od srpskih lidera, kao najveća poslanička snaga nema mjesta u Vladi koju je sama izglasala.

Kako, osim uključivanjem zakulisnog i tajnog centra moći, razumjeti činjenicu da je pravoslavni vjernik, premijer Crne Gore, krenuo u Beograd da potpiše sa patrijarhom Porfirijem Temeljni ugovor države sa SPC pa se iznenada u putu „predomislio“.

Na koji način, osim angažmanom neke „nadsile“, razumjeti odluku premijera Zdravka Krivokapića da smijeni ministra sa najjačom simboličkom snagom, čovjeka koji je izmijenio Zakon o slobodi vjeroispovijesti zbog koga je nakon narodnih litija i srušen režim DPS.

Teško je objasniti, osim akcijom „moćnika iz tame“ da su iskusni lisac Milo Đukanović i njegov DPS propustili šansu na tacni da obore Krivokapićevu vladu što bi se desilo da nisu glasali za smjenu ministra Leposavića, jer bi u tom slučaju premijerov prijedlog za novi sastav Vlade propao.

Ne može se nikako drugačije, već režijom nekih skrivenih vladara, objasniti činjenica da čak ni Milov parlament u najagresivnijoj antisrpskoj histeriji, nije usvojio Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici, a to je učinila nova vlast koju su doveli i izglasali Srbi.

I kako, osim učešćem nekog koga ne vidimo, razumjeti da se premijer Krivokapić uopšte nije izjasnio o toj Rezoluciji prije njenog usvajanja, već je, tek pošto je izglasana, javno saopštio da je ona nepotrebna.

Krajnje je iracionalno, osim ako se ukalkuliše uticaj nekog sa strane, da su čak i Amerika i Rusija vratile povučene ambasadore u Vašington i Moskvu, ali Podgorica koja je pokrenula diplomatski rat sa Beogradom, još ne pravi ni najmanji korak da vrati protjeranog ambasadora Srbije.

Naravno, nismo toliko naivni da zaista vjerujemo u neke natprirodne sile.

I naravno da je od ulaska Crne Gore u NATO svima potpuno jasno čiji politički narativ ta država „mora“ da poštuje, čiju agendu „mora“ doslovce da ispunjava i ko povlači konce.

Vidimo da taj „neminovni proces“ ne zavisi čak ni od rasporeda snaga u parlamentu.

Ali, važnu stvar bi lideri u Crnoj Gori morali da znaju:

Kad istorija jednoga dana bude sudila ovoj epohi i procesima u kojima su učestvovali, na klupi će biti samo oni sa svojim obrazom.

A ne – nevidljiva sila koja riješava sve.

(Sputnjik)