Piše: Stefan Đukić
Prošlo je više od mjesec dana od poslednjeg protesta organizovanog od strane neformalne grupe studenata okupljene pod nazivom “Kamo Śutra” te nikoga nije posebno šokirala objava u kojoj se navodi da se grupa raspušta i da prestaje sa aktivnostima. Djeluje da je gostovanje u emisiji “Načisto” kod Petra Komnenića predstavljalo poslednje pojavljivanje članova ove grupi u javnosti pod ovim nazivom.
Iako nisu uspjeli da ispune ciljeve koje su postavili pri organizovanju javnih okupljanja, djelovanje ove grupe je znakovito i interesantno za analizu. Neformalna grupa studenata okupila se sa namjerom da podrži svoje kolege u Srbiji koji već mjesecima protestuju. Nakon što su izbili protesti vezani za seksualno uznemiravanje u podgoričkoj gimnaziji i izostanak reakcije njene direktorice, članovi grupe su, kako su znali i umjeli, pružali podršku i prisustvovali tim protestima.
A onda smo svi bili užasnuti groznim zločinom počinjenim na Cetinju prvog dana ove godine. Grupa je, ugledajući se na kolege iz Srbije, nakon toga krenula sa organizovanjem protesta na kojima se tražila smjena vrha bezbjednosnog sektora države zbog gubitka povjerenja i propusta u njihovom radu. Protesti su izveli hiljade građana na ulice a organizovani su i akcije građanske neposlušnosti kao što su blokiranje saobraćajnica.
Kada se “podvuče crta”, može se zaključiti da se grupa organizatora protesta rasformirala, a da je bezbjednosni sektor i dalje na pozicijama, pa bi neko zaključio da je cijela organizacija bila neuspješna. Smatram da je takav zaključak pogrešan, jer se uvijek mora voditi računa o tome šta je bilo realno u datom momentu. Imao sam prilike da dam svoje mišljenje na ovu temu dok su protesti bili u punom jeku. Smatrao sam tada, i stojim iza toga i dalje, da protesti ne mogu uspjeti, ne zato što ljudi rade nešto pogrešno, ne zato što ne primjenjuju neku idealnu formulu, već zato što se Crna Gora nalazi u takvom momentu da je uspješne proteste vrlo vjerovatno nemoguće sprovesti.
Koliko god mnogi pokušavali da se ponašaju kao da prošlost ne postoji, kao da je moguće izbrisati trideset godina jedne vlasti i fokusirati se samo na “sada”, stvari ne funkcionišu tako. U idealnom svijetu, svi koji se slažu sa temom i zahtjevima nekog protesta će na njega doći i tu energiju nositi. Ali ovaj svijet nije idealan i ljudi nisu takva bića. Zato su mnogi došli jednom, pa tamo vidjeli mnogobrojne apologete starog režima, mnoge koji su prisutne na ranijim protestima nazivali raznim pogrdnim imenima, i odlučili da više ne dolaze na proteste u organizaciji neformalne grupe studenata. I to nije krivica organizatora, ne dijele oni specijalne pozivnice, to je trenutno stanje stvari.
Stanje stvari je takvo da većinu prisutnih na nekom protestnom okupljanju moraju “dati” simpatizeri partija iz opozicije. U opoziciji su, izuzev Ure, čija podrška nije velika, stranke starog režima. Samim tim, tamo ćete sresti sve one koji su vam govorili da ste izdajnici i zlikovci kada ste išli na proteste prije 2021. godine. Da li to znači da sadašnja vlast može da radi bilo šta? Da li to znači da je nova vlast amnestirana od odgovornosti jer su tužilaštvo, sudstvo i policija starog režima pod sumnjama (i presudama) za organizovani kriminal? Ne, nipošto. Veće zlo ne čini manje prihvatljivim.
Ipak, ovdje se vraćamo na ljudske dileme i strahove. Bivši opozicionari, obični ljudi van partija, nisu baš spremni da ulaze u rizike koji bi na vlast vratili one protiv kojih su decenijama protestovali.
Ovo onda ukazuje na izazov svakoga ko organizuje proteste protiv trenutne vlasti. Prije svega, organizovati proteste je logistički komplikovano a mentalno izazovno. Ogromna je odgovornost okupiti na jednom mjestu više desetina, a kamoli stotina ili hiljada ljudi. Još veća, ako je skup usmjeren protiv trenutne vlasti i ako zatvara saobraćajnice ili čitave djelove grada.Bilo kakav neprijatan događaj vas odmah čini “metom”, a i samo organizovanje nečega što se suprotstavlja ljudima na vlasti vam garantuje makar targetiranje po društvenim mrežama, a nekad je značilo i siguran odlazak u centar bezbjednosti na “davanje izjave u svojstvu građanina” ali i podizanje prekršajnih i krivičnih prijava, noćenje u pritvoru i slično.
Uz sve to, pred organizatorima se ukazuje gorenaveden izazov. Ako želite kritičnu masu, morate računati na pristalice opozicije. Ako želite podršku u medijima, opet idete u opozicione medije. Ako želite istaknute pojedince, opet računate na one koji naginju opoziciji. Problem sa svima njima je što su decenijama ćutali ili vrlo otvoreno podržavali potencijalno daleko gore stvari te time istog trenutka potencijalno gubite podršku neopredijeljenih, kao i kritički nastrojenih pristalica vlasti. Očekivati da će ljudi posmatrati bilo koji zahtjev, koliko god dobar bio, u vakuumu prethodnih procesa, budućih promjena, ali i bez osvrtanja na to ko ga podržava, nije realno. Neki to mogu da urade, većina ipak ne. S druge strane, ako se osvrnu na “neprihvatljive”, na one kojima zaista nije mjesto na protestu na kojem se traže neke pozitivne vrijednosti, protiv njih će se okrenuti upravo oni koji na te proteste dolaze a to se grupi desilo nakon ograđivanja od Blaža Đukanovića i njemu sličnih.
Sami predstavnici grupe “Kamo sjutra” pokušali su na najbolji mogući način da imitiraju ponašanje studenata u Srbiji. Prije svega, bivajući studentima, sebe su oslobodili one kritike koja direktno pogađa mnoge druge u Crnoj Gori – “zašto ste ranije ćutali”. Za razliku od tih profesionalnih (interesnih) ćutologa, oni prosto nisu bili politički zainteresovani i osviješćeni zbog godina, i to je normalno. Disperzija liderstva na kolektiv je druga, veoma važna stvar. Nepostojanje formalnog lidera otežava targetiranje, a ovako nešto bilo je recept za uspjeh i nekih prethodnih protestnih pokreta u Crnoj Gori. Građanska neposlušnost kroz blokiranje saobraćajnica je sljedeća sličnost.
Formulacija prvih par zahtjeva takođe ukazuje na sličnost. Ali tu je i prva greška – dok su zahtjevi u Srbiji jednostavni i direktni i ima ih svega četiri, u Crnoj Gori smo imali nepotrebno rasplinjavanje kroz veliki broj zahtjeva koji i nemaju veze sa trenutnom situacijom. Osim toga, postojale su još dvije greške. Targetiranje isključivo Danila Šaranovića i Alekse Bečića u ovoj, kao što svi dobro znamo, podijeljenoj (na prije i poslije 2020. godine) Crnoj Gori dalo je percepciju stranačke pripadnosti. Da je na odgovornost pozvan i gradonačelnik Cetinja, koji je na poziciji bio i tokom prethodnog užasnog masakra u prijestonici, to bi pojačalo snagu zahtjeva. Razlog za takvu njihovu odluku nije neobičan – htjeli su da istaknu odgovornost bezbjednosnog sektora, ali je za Crnu Goru to značilo, bilo istina ili ne, da imaju stranačku pripadnost.
Druga greška je nepristajanje na sastanak sa premijerom Spajićem. Dok su protesti ranije nailazili na ignorisanje zvaničnika, na odmahivanje glavom, ovdje smo imali jedan proaktivan pristup prvog čovjeka vlasti – dođite da vas saslušamo pa da vidimo šta možemo uraditi. Jasno je da je premijer to uradio radi sopstvenog rejtinga, ali oni koji protestuju uvijek treba da iskoriste priliku da se suoče sa donosiocima odluka. U Srbiji su studenti odbili razgovore sa Vučićem jer je on kao predsjednik države nenadležna institucija. S druge strane, u Crnoj Gori, premijer jeste nadležan za ova
pitanja i bilo je logično susresti se s njime.
Sve ovo nisu neke žestoke kritike, niti razlog neuspjeha protesta. Kao što rekoh, organizacija i vođenje bunta nije jednostavna stvar, već mučno djelovanje u kojem ćete biti napadani, prozivani, blaćeni, na svaki mogući način. U autoritarnijim režimima (kakav smo ovdje imali) bićete i pravno gonjeni i zatvarani, a na ulicama prebijani. Samim tim, vjerujem da su studenti okupljeni oko neformalne grupe radili najbolje što su mogli ali da je momenat bio takav da nisu mogli uspjeti. Iz svega toga možemo izvući neke pouke i napredovati kao društvo jer suština zahtjeva mora postati princip – uz velike privilegije ide i velika odgovornost, a ministar unutrašnjih poslova koji u svom mandatu ima i slučaj Balijagić i slučaj Medovina mora biti odgovoran. Gradonačelnik kome se u par godina dese dva najstrašnija masakra u istoriji države mora biti odgovoran.
Protesti neformalne grupe studenata nisu promijenili tok političkih događaja, ali nametnuli su najvažnije pitanje – kamo je to “bolje sjutra” ako danas nema odgovornosti kao ključne vrijednosti demokratskog društva?
(24/7)
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba/Izvor:Portal 24kroz7)
