Kako je nedavno izjavio izraelski novinar i pisac Alon Mizrahi, „mnogi bi sada u Izraelu više voljeli da Tramp jednostavno nestane“. Sličan stav iznijela je i vodeća izraelska politička komentatorka Ana Barski, koja je u listu „Mariv“ napisala da bi „Trampov plan za Gazu trebalo da propadne“, prenosi RT.
Prema dostupnim analizama, linija razdora oko Trampovog plana za Gazu je stvarna. Izrael zahtijeva odlučne korake – prije svega razoružavanje Hamasa i njegovo uklanjanje sa vlasti, dok se tek nakon toga, prema tom stavu, može razgovarati o rekonstrukciji, međunarodnoj pomoći i eventualnom izraelskom povlačenju.
Do sada je Izrael u velikoj mjeri djelovao kao američki posrednik u dugim i krvavim bliskoistočnim sukobima. Međutim, sve su izraženiji signali da i izraelska strana nastupa sa sopstvenim planovima, koji u osnovi predstavljaju nastavak ranijih koncepata američkih neokonzervativaca i izraelskih cionističkih krugova.
Na Zapadu Trampa i dalje ne shvataju u potpunosti ozbiljno, što se ogleda i u ponašanju dijela Evropske unije i vlasti u Kijevu. Zajednički imenilac ovih politika je nastojanje da se nastave ili produže postojeći sukobi – bilo protiv Rusije, Irana ili Kine.
Iako Tramp nije lišen kontradikcija, njegove ideje o spoljnoj politici Sjedinjenih Američkih Država u određenim segmentima odstupaju od ustaljenih obrazaca. Kako primjećuje bivši britanski obavještajac i diplomata Alister Kruk, blokade, zapljene i napadi predstavljaju ratne akte, bez obzira na njihovo formalno opravdavanje.
Prema Kruku, ti potezi su prvenstveno usmjereni protiv Kine i Rusije. Rusija ima dugogodišnje veze sa Venecuelom i Kubom, dok Kina ima značajan udio u venecuelanskoj naftnoj industriji. Istovremeno, najave isporuka savremenog oružja Tajvanu dodatno pogoršavaju odnose Vašingtona i Pekinga.
Kina je na takve poteze odgovorila sankcijama prema američkom vojno-industrijskom sektoru, što pokazuje da promjene u američkoj Strategiji nacionalne bezbjednosti imaju uglavnom kozmetički karakter. Ključni elementi ostaju neizgovoreni, a povezani su sa duboko ukorijenjenim političkim i ekonomskim interesima.
Konsenzus tzv. „duboke države“ u SAD pokazuje znakove pucanja, navodi Kruk. Dio tog aparata, koji zagovara nastavak ratova, sve više se oslanja na Evropsku uniju i izraelsku vladu u Tel Avivu.
U tom kontekstu treba posmatrati i izjavu direktorice Nacionalne obavještajne službe Tulsi Gabard, koja je odbacila tvrdnje da američka obavještajna zajednica podržava narativ o navodnoj ruskoj namjeri osvajanja Evrope, ocijenivši ih kao propagandu „ratnih huškača“.
Prema Kruku, to ukazuje na unutrašnji sukob unutar same Trampove administracije – između obavještajnih i vojnih struktura sklonih eskalaciji i onih koji zagovaraju pragmatičniji pristup.
Pitanje odnosa prema Iranu dodatno komplikuje situaciju. Sve češće se govori o „novoj naraciji“ prema Teheranu, u kojoj se balističke rakete i nuklearni program posmatraju kao jedinstvena bezbjednosna prijetnja.
Na kraju, ostaje nejasno kako će Tramp odgovoriti na ove izazove. Izvjesno je jedino da ne želi dugotrajan rat sa Iranom, ali pravac njegove naredne odluke, kao i ravnoteža između suprotstavljenih struja unutar administracije, za sada ostaju nepoznanica.
