Piše: Emilo Labudović
Najveći ljudski neprijatelj je vrijeme, naročito ono osjenčeno tugom, koje kao da stoji i samo pritiska svojom prazninom i nepomičnošću. Vrijeme koje nas, i kao narod i kao pojedince, svake godine, a evo ih se nanizalo više od četvrt vijeka, u ovo doba podsjeti na bol, na uzgub, na tragediju i, prije i iznad svega, na nepravdu. Na tri mjeseca krvavog pira neofašističke svijesti koju ni crvena zastav na Rajhstagu nije protjerala iz Evrope.
Na vrijeme smrti, ali i herojskog otpora, ovjenčanog vijencima slave dostojne najsvjetlijih stranica naše istorije.
Ali to isto vrijeme nosi u sebi lijek zvani – navika. Lijek takozvanog „placebo efekta“, jer učini da se čovjek srodi sa bolom i počne da ga živi, trpeći njegove povremene ubode i stalno ga sklanjajući tamo negdje iza misli.
U sjećanja koja se javljaju u noćima samoće, a koja, ipak, svjedoče da se živo. Da su živi čak i oni kojih više nema, jer nema smrti bez zaborava.
A upravo o njima je riječ. O onima koje je nezasita NATO ala satrla bombama, raketama, mecima, mržnjom i uranijumom, a sve u ime nekakve samo njima znane demokratije, neljudskim zlom za tobože nekakva ljudska prava, a kojima ni danas ne znamo ni broj n imena.
Ne sumnjam da njihove porodice rane i smrt njihovu boluju u sleđenoj tišini svojih duša, ali i svi mi smo njihova porodica i svi oni su djeca naša, naši roditelji, braća i najbliži. I neprihvatljivo je, i neobjašnjivo je, i sramota je da ni dan danas nemamo makar one šture, nemušte statističke podatke o tome koliki smo, kao narod, platili danak u krvi. Neka mi oproste i žrtve i njihove porodice, ali ispod svake časti za jednan narod (tamo i ovamo) je da se broj civilnih žrtava (kolateralne štete, kako ih pokrsti famozni DŽejmi Šej) računa između 1200 i 4000 hiljade. Da je vrijeme Kosovske bitke a ne vrijeme kompjutera pa bi bilo previše.
Da se razumijemo, ovo i nije toliko dug prema žrtvama i njihovim porodicama koliko prema nama i našem samopoštovanju. Ne smijemo, i bio bi to neoprostiv grijeh prema žrtvama da dozvolimo da umru po drugi put. Jer zaborav je konačna smrt. Ali, ni sebi ne bi smjeli da oprostimo toliku komociju da makar ne znamo koliko su „mirotvorci“ sa Zapada posijali neobilježenih i neopojanih grobova. Ne da ispostavljamo račun njima, to je već bilo pa prošlo, već da pamtimo. Da nam se ne ponovi.
Patrijarh Porfirije je jednom rekao da je svaki naš dan i datum povod i za tugu i za slavlje. I ovi dani su od tih dana i datuma, ali i najveća tuga se lakše nosi kad se podijeli. Zbog toga bi bilo više nego fer i plemenito da tugu onih bezimenih, onih neprebrojanih, onih bez nadgrobne humke podijelimo sa njihovim porodicama. Da pred Bogom i pred njihovim nevinim i čestitim sjenima operemo grijeh zaborava.
Neka je vječna slava znanin i neznanim nevinim žrtvama i anđelima stradalim pod crnim i nemilosednim krilima „milosrdnog anđela“!
(Mišljenja i stavovi izneseni u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi portala Borba)
„BILO JE TO U NEKOJ ZEMLJI SELJAKA
NA BRDOVITOM BALKANU“
Tada smo znali.
Brojali mi, a i ONI.
Stotinu za jednoga !
Brojalo se i PAMTILO napamet.
Naučili zauvijek.
Nije nam to strano.
Mi smo narod ČUDESNE I ČUDOTVORNE
NARODNE POEZIJE I PAMĆENJA !
Mozda te drage LJUDE ubijamo po drugi put,
dragi Emilo, jer su nam mozgovi zakrzljali
od upotrebe i zloupotrebe CRNIH EKRANA ?!
U svakom slučaju ovaj tekst bi morao,
zajedno sa Desankinim, U ČITANKE.
P.S. Zbilja, vratismo li tamo Desanku?!
Zna li to IKO ?!