Piše Emilo Labudović
Božić je, a kao da nije. Nema one bučne radosti koju je sobom budio ovaj najradosniji hrišćanski dan. Gori vatra, ali nema više one toline koja je, koliko i ruke, grijala duše. Mir je, i muk je, ali nema onog mira koji je stišavao i svemirio sve nemire i donosio blaženi spokoj. Ne čuju se zvona i tišina, teška i mučna, pritiska grad. I mada su neke, ko zna od koga, naručene i plaćene spodobe pod fantomkama ispaljivale vatromete i bacale petarde, da lažnu radost prizovu, jedini istinski zvuk koji je do Neba dopirao je lelek sa cetinjskih ulica. I sve bi trebalo da bude Božić i nalik Božiću, a nije.
Kipi nebo jugovim suzama usred božićnog dana, a davno su rekli: „sačuvaj nas, Bože, jugova Božića“! Nad Lovćenom i nad svekolikom Crnom Gorom, nam mrtvim, a nesahranjenm, Vladikom, kao i nad svima nama, „Nebo je zatvoreno, i ne prima plača ni molitve“, i čini se kao da je i Bog glavu okrenuo na drugu stranu. A Božić je, i dan je kada se čovječanstvo obadovalo Njegovom Sinu, a ovdje smo opet sahranili dva svoja tek u život zašla sina.
Božić je, a polaznici jutros ulaze tiho, kao u crkvu, i nazdravljaju u pola glasa. Kao da se boje da ne probude i ne prizovu zlo koje vreba odasvuda. Božić je, dan mirenja i praštanja, a mi niti se mirimo i još manje praštamo. Božić je, dan je bratskih susreta i bratskih zagrljaja, a mi se ne susrećemo već vrebamo jedni druge, i naše ruke ne grle već i dalje dave. Božić je, dan je blagih riječi, a naše riječi strijeljaju kuršumima od kojih nema lijeka. Božić je, a kao da nije.
Božić je praznik kome su se najviše radovala djeca. Danas u dječjim pogledima kao da nema onog nevinog i naivnog sjaja, nema sunca, niti jaganjaca razigranih zelenim poljima djetinjstva. A mi ukrivamo poglede, plašeći se da nas ne upitaju gdje je Božić i šta je sa njim. Jer, neko im je i neko nam je ukrao Božić! Onaj pravi i onaj istinski.
U Vitlejemskoj pećini, tamo gdje još uvijek traje trag Vitlejemske zvijezde, tamo gdje stoji jedina ikona na kojoj se naša pramajka smiješi, nad kamenim jaslama u kojima je Bogomladenac prvi put zaplakao, dok nad njome krstare borbeni avioni i rakete, i danas vlada praiskinski mir. Nama je taj mir ukraden, kao što su nam i Božić ukrali, jer on više i ne liči na Božić. Ko, i zašto?
Gospode, ti sve vidiš i sve znaš!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
