Neka nova Crna Gora: Od protivljenja da srpski jezik bude službeni do „Srbe na vrbe“ tanka linija

Većina je rekla – maternji nam je srpski. Srpski govornici jasno potvrdili – većina smo.

Od popisa je prošlo preko dvije godine, a od veličanstvenog 30. avgusta preko pet. I oba su potvrdila da građani ne žele društvo u kojem iz straha moraju da ćute o onome šta su. Jasno su kazali da je Crna Gora ognjište i srpskog naroda. Kao i da polovina njih kao svoj maternji jezik doživljava srpski.

To su fakti, činjenice koje se mogu vrlo lako provjeriti. Bilo kakvo negiranje moglo bi preći u opasnost da postane diskriminatorsko, obavijeno nekorektnim, nedemokratskim, možda čak i genocidnim namjerama.

Nije bilo toliko davno kada se broj Srba zaposlenih u državnoj upravi mjerio procentima ravnim statističkoj grešci. A ni sad ni izbliza ne odražava realno stanje, prkoseći zdravom razumu i teoriji vjerovatnoće. Tada su se na svim stranama mogle čuti rečenice da Srbe treba na traktorima izbacivati, da ih treba objesiti na vrbe i vratiti u Srbiju.

Da li se od tada nešto promijenilo? Da li se iko od vrlih građanista iz civilnog sektora sjetio da postavi pitanje odgovornosti za ovakve izjave? Da li se iko i riječju i djelom ogradio od njih? I da li su to isti oni porivi koji i danas tjeraju iste te ljude da pozivaju na nepravdu? A ignorisati činjenicu kolik je broj ljudi koji govori srpskim kao maternjim – nepravda je.

Možda je protivljenje ravnopravnog statusa srpskog jezika u određenom segemntu i veća diskriminacija. Jer, ljudi različitih nacionalnosti kazali su da im je maternji srpski. I prema njima je 2007. godine načinjeno zlo, ne samo prema deklarisanim Srbima.

Ako ima Crne Gore, izvorne ili neke nove, i ako pravo i pravda u toj Crnoj Gori bar u tragovima postoje, srpski jezik mora dobiti zasluženi status. To je obaveza ove generacije. Srpski jezik i Crna Gora nikom dužni nisu, ali zato mi svi njima jesmo. A taj dug vratićemo onda kad identitetska pitanja ne budu više izazivala izlive govora mržnje i kad srpski dio Crne Gore bude bio prihvaćen kao i svaki drugi.

Sve dok to ne bude tako, dok se na pomen srpskog bude dizala prašina iz pojedinih redova i dokle svi jezici budu bili jednaki, samo srpski manje od drugih, opasnost od onih što su prijetili traktorima, slavili oluje i skandirali „Ubij Srbina“ neće proći.