Marko Kentera
Nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Sjećam se da su mladost i bunt nekada išli pod ruku, kao nerazdvojni saveznici promjene. Danas ili već jako dugo u Crnoj Gori ta veza ne postoji. U zemlji u kojoj su studenti nekad nosili parole a ne torbe sa logom brenda, mladi su postali tihi sporedni likovi sopstvene budućnosti.
Cijeli svijet bruji od studentskih glasova, od Pariza do Katmandua, u Podgorici, Nikšiću i Budvi vlada muk. Decenijama.
Nije to ona dostojanstvena tišina koja predstavlja mudrosti, već muk slabosti, nenadanja, rezignacije i konformizma.
Naše fakultete ne potresaju parole, ne čuju se pjesme o boljoj Crnoj Gori i slobodi za svakog, već čujemo škripu i škljocanje mobilnih telefona i tiho prelistavanje oglasa za posao u inostranstvu ili u stranim firmama kod nas.
Generacija koja bi trebalo da ruši zidove, stagnira i isključivo ruši svoju ambiciju i entuzijazam.
„Nek nas sete ove slike — na tu decu, na te đake, što su mali, mali za vojnike, a veliki za junake“ — tako je pisao Duško Radović o djeci koja su prerano odrasla, o đacima koji su umjesto knjige uzeli pušku, jer su morali.
Slušam ovu strofu koju je ispjevao Oliver Dragojević za film Boško Buha već danima, postala je svojevrsni lajt motiv demonstracija u Srbiji, i ne izlazi mi iz glave stanje i beznađe u Crnoj Gori.
Mi danas imamo generacije koje ni ne pokušavaju odrasti. Djeca koja se ne igraju ni rata ni slobode. Mladost koja ne viče, ne traži, ne sumnja. Takva tišina boli više nego svaka vika.
„Čuli su od oca, videli od brata, pravili su puške, igrali se rata“
Gdje su danas junaci među nama?
Gdje su studenti, gdje su đaci koji bi rekli “ne” svemu što zaudara na nepravdu? U našoj zemlji svaka generacija je odrastala na pričama o hrabrosti i prkosu da bi se današnja mladost ponosila pasivnošću, ironijom i lošim memovima.
Umjesto parola imamo story-je i statuse o odlasku.
Fakulteti su već dugo sterilne zgrade bez ideje, bez strasti, bez vizije. Takva je i naša vlast m sasvim nivoima kao i kompletno školstvo.
Mladi uče napamet ali ne pamte ono najvažnije – da se sloboda mora tražiti, da se dostojanstvo mora braniti, da se promjena ne dešava klikom na telefonu nego korakom.
„Crna mračna sila u susret im kreće, plakala bi deca, al’ vojnici neće“ — pisao je Radović o onima koji su morali da postanu veći od sebe, tokom drugog svjetskog rata.
A naši mladi?
Oni ne plaču ali ni ne kreću. Ne biju bitke, ne gube ih, ne dobijaju ih. Samo čekaju da neko drugi promijeni svijet.
„Nek nas sete ove slike“ – da se podsjetimo da mladost mora da gori, da sumnja, da ne pristaje. Da su oni što su bili “mali za vojnike, a veliki za junake” postojali zato da nas opomenu — da naša crnogorska mladost ne postane generacija koja je bila prevelika za snove, a premala za hrabrost.
