(NEIZGOVORENA BESEDA) ZVUČNE SLIKE

Piše: Bećir Vuković

Opjevano zlo – jedino se eterična slika zla može pretvoriti u čistu i trajnu formu ljepote.

Tomo Pavićević je naš slikarski Bodler.

Miodrag Bulatović i Tomo Pavićević idu ruku pod ruku, jedan sa olovkom, drugi sa kičicom.

Tomo razvaljuje tabue, čisti od ideološkog taloga, slikajući istovremeno i bordele i svetinje, i Božiju majku i fetuse u čahurama koji su pupčanim vrpcama vezani za litice svetinje, skicira diktatorski mesijanizam bez gaća, strahotu golotinje, šiba političko ruglo i svaljuje u blato, skicira betonske mumije otisnute niz crne spirale kosmosa.

Rasap, usud – urlik anatomije – bezizlaz, mutljag, hibris, fatalno, metež, tragizam, besporedak, sraz, sraz – mernima, srazmera prema drugima, sunovrat, polog i talog, rascjep – apostolat bez trona – raspete između erosa i tanatosa.

Cvetanje zla – vertikale kostiju – uspenje kostura nad kojima se viju anđeli pocijepanih krila.

Tomov omaž Lubardi – omaž je sumraku Lovćena.

Omaž Crnoj Gori skružanoj na Lubardinom štafelaju.

Na Tomovom štafelaju umjesto glave viteza – zvoni crni čaktar.

Tomove slike iskusili smo na sopstvenoj koži.

Nije malo čudo da u zemlji bez monogih čula, i bez mnogog sluha, najveća nagrada ide u ruke muzičarima – duu gitara – Darku Nikčeviću i Srđanu Bulatoviću.

Muzičarima koji sviraju na najvećim svetskim scenama, i u mrkim četinarima durmitorskim.

Muziku koja izvire iz muzičke bašte Crne Gore.

Slika i zvuk su osnovna svojstva svijeta. Na početku sliku je pratio samo zvuk, a tek onda, spotičući se, na scenu je stupila riječ.

Ovogodišnji dobitnici Trinaestojulske nagrade, apsolutni su umjetnici.

Gdje ljepše prijanja isfinjeni zvuku, ili u Karnegi Holu, ili u katedrali Platija – u kanjonu Morače.

Ili na Ulcinjskoj Velikoj plaži. Prvo se spojio zvuk i kamen, arija i pijesak.

Muzika dvojice majstora inspirisana tradicionalnom muzikom, istovremeno je vraćanje duga – rezonatoru Crne Gore, Crnoj Gori – okamenjenoj fugi.

Zato, odsvirano, bolje zazvuči u kružnim ruševinama Perasta, nego pod betonskim – staklenim svodovima svijeta.

Sa druge strane, iako autentična i originalna, ova muzika putem interneta, stigla je u svaki krajolik svijeta.

Stigla je umjetnost Lubardine Crne Gore, a nisu stigle presovane slike zla Crne Gore.

To je bio cilj ovih umjetnika. To je isključivo i rukovodilo Žiri da ih nagradi.

U vrijeme kad se svijet mjeri drugim aršinima, nije mala stvar da su dobitnici – umjetnici.

Žiri, na čijem sam čelu bio, opredijelio se za umjetnost.

Doživio sam najbrutalnije napade oživjelih čudovišta sa Tomovih platana, ali sam zajedno sa Žirijem, i pobjednicima, pobijedio sam aveti.

Zahvaljujem se žiriju na podršci.

Prvi put od kad postoji ova nagrada – nije odlučivala politika – nego su odlučivali slobodni ljudi.

Istina, 30. avgusta 2020, narod Crne Gore donio nam je slobodu da slobodno odlučujemo o nagradi za 2020.

Čestitam nagrađenima – koju su i nas nagradili – nagrađujući i Njegoševsku Crnu Goru.

——————————————————
(Neizgovorena beseda Bećira Vukovića pedsjednika Žirija na dodjeli Trinaestojulske nagrade za 2020. godinu.)

Još se nikad nije desilo da Obrazloženje Žirija za Trinaestojulsku nagradu čita oficijelni spiker.

Da bi imao što bolji – pregled, Žiri je bio smešten na balkonu.

Sa te daljine – bez durbina – teško je bilo nazreti ko sjedi u parteru, i prvim redovima. Sa te – uzvisice – nisu se čuli besednici sa daleke i duboke crvene scene.

Odmah, nakon dodjele nagrada, predsjednik Žirija je odlepršao sa balkona. I, već je bio u bezbednijem dijelu grada kad se pjevalo o Titu.

Ostala je i tajna zašto je – Režiser – proslavu 13. jula pomjerio nekoliko dana. Shvatićemo narednih dana.