Neće moći: Majdan u našem sokaku

PIŠE: Filip Rodić

Čim sam čuo da jedan od organizatora svenarodnog protesta Marinika Tepić najavljuje racionalnu pauzu u buntu protiv nasilja, uplašio sam se.

U noći između 29. i 30. novembra 2013. na kijevskom trgu Majdan ostalo je nekoliko stotina demonstranata. Vlada predvođena predsjednikom Viktorom Janukovičem bila je odlučila da izađe u susret određenim zahtjevima demonstranata i izgledalo je kao da će se jedna od najvećih kriza u istoriji te zemlje rešiti mirnim putem. Nije, međutim, tako bilo suđeno.

Iz razloga koji nadilaze logiku i racionalno razmišljanje, specijalna policija „Berkut” je u ranim jutarnjim časovima 30. novembra intervenisala izuzetno brutalno, čime je izazvala gnev naroda. U roku od 24 časa na Majdanu je, umjesto nekoliko stotina, bilo okupljeno 400.000 ljudi.

Šta bi Janukoviču da jednim izuzetno glupim potezom u trenutku kada je sve išlo nabolje sebi iskopao jamu duboku ne dva nego makar deset metara? To je, između ostalog, vrlo lijepo objašnjeno u dokumentarnom filmu „Ukrajina u plamenu” (iza kojeg stoji čuveni američki reditelj i dokumentarista Oliver Stoun, koji vam preporučujem da pogledate, ako već niste) iz 2016. godine. Suština navoda iznijetih u filmu, koje su u međuvremenu potvrdili i brojni drugi izvori, jeste da je i u policiji i u Ministarstvu unutrašnjih poslova postojala grupa prozapadnih zavjerenika, koju je, navodno, predvodio šef predsjedničke administracije Sergej Livoškin. Iskustva sa specijalnom policijskom jedinicom koja mijenja stranu u ključnom trenutku, a potom biva raspuštena imali smo i mi.

Poslije prebijanja od 30. novembra, kada se ponovo pokazalo da je potrebna radikalizacija, 20. februara 2014. „policijski snajperisti” zapucali su na demonstrante i samo tog dana ubili 21 osobu. Ubrzo se pak pokazalo da je ova „zvanična verzija” događaja, prema kojoj su za ubistvo civila i policajaca odgovorni snajperisti iz raspuštene specijalne jedinice „Berkut”, koje je angažovao svrgnuti predsjednik Viktor Janukovič, neodrživa, odnosno lažna. Na video-snimcima pucnjave jasno se moglo vidjeti da se na demonstrante pucalo i sa zgrada koje su bile pod kontrolom opozicije, a novinari su došli do presretnutog razgovora policijskih snajperista koji se pitaju ko puca na ljude. Na kraju je procurio i telefonski razgovor estonskog ministra spoljnih poslova Urmasa Paeta i šefice evropske diplomatije Ketrin Ešton, koji spominju da je snajperskom pucnjavom upravljala „nova koalicija u Ukrajini”.

I mi smo, ovdje, imali sličnih iskustava, pa bih vas samo podsjetio na tragične događaje od 5. aprila 1992. godine, kada je na mirovne i „projugoslovenske” demonstrante okupljene na platou ispred Skupštine u Sarajevu otvorena snajperska vatra, a život su izgubile dvije osobe. Muslimanska strana je za to odmah optužila Srbe, dok je u tišini prošla naknadna ispovijest visokog funkcionera sarajevskog MUP-a hrvatske nacionalnosti Zorana Čegara, koji je proveo rat u takozvanoj Armiji BiH, da su snajperisti pripadali muslimanskoj strani.

Zašto se sada bavim ovim podsjećanjima? Zato što, kako je to lijepo rekao poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije Aleksandar Olenik, „ništa nije slučajno”. S tim bih se više nego složio i dodao da je to rijetka istina koju je ovaj čovjek izrekao.

Zato me je i najava „racionalne pauze” u protestima uplašila. Stvar je u tome što, iako smo i do sada imali raznorazne pozive na „majdan” u Beogradu, poput onog Ukrajinke Irine Sjeidhanove, koja se predstavlja kao novinarka, pravnica i blogerka („Ako stvarno hoćete da skinete svoju vladu, koja vam ne odgovara, vi znate šta mora da se uradi. Da, biće poginulih, možda čak i više od stotine, kao u Kijevu 2014. Ali sloboda nikada nije besplatna. Srećno svima koji žele promjene za lijepu Srbiju”), to do sada nikada nismo čuli od legitimnog aktera političkog života u Srbiji poput poslanika Olenika.

„Evo nas u Ukrajini, u Kijevu, na trgu Majdan. Ovdje ćemo biti nekoliko dana i odavde vas pozivamo na sjutrašnje proteste protiv nasilja u Beogradu. I samo da znate, ništa nije slučajno”, naveo je Olenik i naglasio da se „na Majdanu branila i odbranila demokratija i evropska ideja u Ukrajini”, te da se „protestima u Beogradu brane ideje demokratije i EU u Srbiji”. Pametnom dosta, rekao bih. I na tome bih se zaustavio, jer, kako nas je lijepo upozorio Milan Antonijević, nesuđeni ministar koji je opet promijenio ploču, „svaki put kada pomenete Majdan u negativnom kontekstu, imate ukrajinskog ambasadora koji na to reaguje, ne znam da li znate -. Zato o Majdanu sve najbolje”.

I onda, ni nedjelju dana poslije krajnje racionalne najave Marinike Tepić o „racionalnoj pauzi” (jer revolucija ne može da traje u vrijeme odmora), stiže nam najava o „zaoštravanju”, da ne kažemo radikalizaciji, protesta protiv nasilja. Kako je prenijela informativna služba protesta „Srbija protiv nasilja”, portal „Nova.rs”, moderator skupa, glumac Nenad Hadži Maričić je u petak rekao da „ukoliko se do kraja sledeće nedjelje ne ispune zahtevi protesta ‘Srbija protiv nasilja’, doći će do zaoštravanja”. Zaoštreni protesti zbog nasilja mogli bi biti nešto poput „ratovanja za mir”, a već od ideje da „ništa nije slučajno” i da treba braniti „demokratiju i evropske vrijednosti”, hvata me jeza.

(novosti.rs)