Dok zvanični Zagreb, na čelu sa premijerom Andrejem Plenkovićem nastavlja sa agresivnim pritiscima i ucjenama prema Crnoj Gori, a sve u cilju usporavanja njenog evropskog puta, koristeći školski brod „Jadran” kao dežurnu batinu za blokadu evropskih integracija, a zvanična Podgorica se grčevito brani, u regionalnoj javnosti se namjerno prećutkuje ključno, suštinsko pitanje: Čijim je novcem ovaj prelijepi jedrenjak zapravo napravljen i kome on, na osnovu istorijskog i moralnog prava, zaista pripada?
Hipotetičko uplitanje Srbije u ovaj višedecenijski spor ne samo da bi potpuno ogolilo licemjerje hrvatskih pretenzija, već bi pred međunarodnu javnost iznijelo neoborive istorijske i finansijske podatke koji jasno dokazuju – ako iko ima pravo da „Jadran” nazove svojim umjesto Crne Gore, onda je to Srbija, a ne Hrvatska.
Ko je zapravo iskeširao milione?
Hrvatski zvaničnici decenijama ponavljaju mantru o „otetom brodu” jer mu je matična luka do 1991. godine bila Split. Međutim, pitanje je po kom to pravu Split i Zagreb polažu ekskluzivno pravo na imovinu koja je stvorena u Kraljevini Jugoslaviji, i to dominantno srpskim kapitalom i žrtvom?
Zvanični podaci o finansijskoj konstrukciji iz 1930. godine govore da je brod naručen u Haburgu za tadašnjih 8.4 miliona dinara a brojke govore sledeće:
-
Milion dinara dao je lično kralj Aleksandar I Karađorđević iz privatnog fonda dinastije. Dakle, preko 12% vrijednosti broda poklonio je srpski monarh.
-
Preko 6,4 miliona dinara (više od 75% ukupne cijene) isplaćeno je iz državnog budžeta, ali i to iz fonda ratnih reparacija (odštete) koje je Njemačka dugovala nakon Prvog svjetskog rata. Opštepoznata je istorijska činjenica da je Kraljevina Srbija podnijela najveći teret Velikog rata, izgubila trećinu stanovništva i da je upravo na osnovu njenih strahovitih žrtava i razaranja naplaćen najveći dio tih reparacija. Taj novac je, preko budžeta zajedničke države, pretočen u hamburgško brodogradilište.
-
Ostatak od milion dinara sakupila je organizacija „Jadranska straža”. Iako je centrala bila u Splitu, istorijski arhivi bilježe da su najviše novca u ovoj dobrovoljnoj akciji sakupili građani i bogati trgovci iz kontinentalnih djelova zemlje – Beograda, Novog Sada, Sarajeva i Zrenjanina. Primorski odbori su u to vrijeme ekonomski stajali neuporedivo gore i dali su minimalan doprinos.
Kada se podvuče crta, više nego jasna računica pokazuje da je teritorija današnje Srbije, kroz privatni novac Karađorđevića, građanske akcije i ratnu odštetu za srpske žrtve, finansirala ovaj brod u procentu većem od 80 odsto!
Stoga se postavlja pitanje – iz koje to pravne i moralne logike Zagreb danas tvrdi da „Jadran” pripada Hrvatskoj?
Ako bismo primijenili hrvatsku logiku po kojoj „vlasništvo određuje istorijska luka”, onda bi po istoj logici Srbija mogla da traži povraćaj kompletne infrastrukture i vojnih objekata koje je finansirala zajednička država na hrvatskom primorju, a koji su ostali u rukama Zagreba (da ne govorimo o Crnoj Gori). Hrvatska bi htjela da zadrži sve što joj odgovara iz bivših zajedničkih država, ali da istovremeno prisvoji i ono što je plaćeno srpskim novcem i krvlju.
Šta ako Beograd otvori karte?
Iako je Srbija potpisivanjem sukcesije iz 2006. godine formalno-pravno prepustila vojnu imovinu na teritoriji Crne Gore Podgorici, istorijsko pravo na nasljeđe „Jadrana” niko ne može da izbriše.
Ukoliko bi zvanični Beograd odlučio da se aktivno umiješa u ovaj spor i podnese zahtjev za utvrđivanje istorijskog vlasništva, to bi bio potpun geopolitički šah-mat za Hrvatsku. Naravno, Srbija kao kontinentalna zemlja danas nema praktičnu bazu za ovaj jedrenjak, ali bi pokretanje ovog pitanja pred međunarodnim sudovima ili arbitražama srušilo hrvatsku ucjenjivačku poziciju kao kulu od karata. Samim tim činom bi i država Srbija mogla da pomogne evropskom putu Crne Gore ali i simbolički poslala poruku zvaničnoj Hrvatskoj da se Crna Gora ne može ucjenjivati jer joj upravo Srbija čuva leđa, a, naravno, zbog srpskog naroda Crne Gore, bio on u Evropskoj Uniji ili ne bio.
Zagreb bi se stoga našao pred zidom: morao bi da objasni međunarodnoj javnosti kako to „hrvatska baština” može biti brod koji je finansirao srpski kralj Aleksandar i koji je plaćen njemačkim reparacijama za stradanja srpske vojske.
Stoga, dok se Podgorica i Zagreb natežu oko toga gdje će vijoriti zastava na krmi „Jadrana”, istorija jasno poručuje: ovaj brod je plod zajedničke ideje, ali primarno srpskog novca. Svako bježanje od ove istine i pokušaj Hrvatske da kroz ucjene Crne Gore prisvoji tuđi istorijski ponos predstavlja klasičan pokušaj revizije prošlosti. Ako se već gleda ko je dao pare – „Jadran” suštinski pripada Srbiji.
Hrvatskoj ponajmanje.
Vlasnistvo broda se zna
On pripada onome ko ga je i napravio
Kako bi lepo bilo otimati tudje
CG moze koristiti brod zato sto smo braca, a brat bratu moze dozvoliti da koristi njegovu imovinu
Ovaj brod neminovno pripada CG jer kada je napravljen stigao je u Tivat i u kraljevini mu je to bila matična luka,
A to ko ga je kupio i što su u Titovo vrijeme mutili nema značaja, jer je to bila jedna država pa bi po toj glupoj logici mogao pripadat podjednako Makedoniji, Bosni, Hrvatskoj ili Srbiji.
A ko ga je to napravio?? Nije ga niko iz džepa kupio !
To je bila kraljevina Jugoslavija koja je između ostalog i vojsku opremala i on pripada gde mu je bila matična luka na Jadranu, a to je CG.
Bravo Tunjel!!!Svakako ga treba prepisati Srbiji jer ga oni nikad nece traziti nazad.Uostalom sto je njihovo to je i nase(kao i manastiri i crkve) i obrnuto!!!
Što će Srbiji brod? Da se vozi Brnaba po Moravi? U svako slučaju dobiće qrac.
Sta ce tebi mozak i qrac,sta ce budali qrac.
Aj ne avetajte, Srbija da se suprostavi a oni po naredbi Vucica nisu smjeli izglasati rezoluciju da je u NDH napravljen genocid nad Srbima. Nije mi jasno odakle tolika kolicina odvratno glupih Srba koji ne da ne vide vec ne zele da vide koliki je Vucic izdajnik. Blokaderi i studenti su dno dna, ali i to pokazuje koliko je i tu odvratno glupih Srba. Isto je i u CG. Srpski lideri sve izdajnici i spijuni a Srbi glupi to kao ne vide. Montenegrini su isto odvratno glupi Srbi uz to i prodane duse koji za saku eura i malo kokaina prodaju i vjeru i rod svoj pa su od odpada srpskog nastali montenegrini. Ali kad sve pogledas kakav smo mi Srbi to los i glup narod? Nije do nasih dusmana i neprijatelja vec do nas jer mi smo losi.
Izgleda da si ti jedini medju srbima pravi i pametan?
Kako da usvoje rezoluciju o Jasenovcu kad je Seseljev stric bio desna ruka Maxa Luburica.
Jame po Hercegovini su njegovo dijelo.
A braca od strica u ovom ratu nastavili tradiciju.
Davase li davno nagradu od milion maraka Seselju koji je Srbin i rodjak Vojislavov.
Ni jedan se nije pojavio
Bravo Rade,jako dobar komentar.
Pravni nokaut: Što kaže međunarodno pravo?
No, ostavimo po strani moralni dug i destrukciju, pa pogledajmo gdje Gajić stoji na terenu prava. Kao povjesničar, on bi morao znati da su njegove teze o „srpskom kontinuitetu“ s Kraljevinom ili SFRJ u međunarodnopravnom smislu odavno mrtve i pokopane.
Badinterova komisija (Mišljenje br. 1 i br. 9): Jasno je i nedvosmisleno utvrđeno da se SFRJ raspala (disolucija), a ne da su se države odcijepile od Srbije. Utvrđeno je da je SFRJ prestala postojati i da su sve novonastale države ravnopravne sljednice. Nitko nema ekskluzivno pravo prvenstva.
Rezolucije UN-a 757 i 777: Međunarodna zajednica je devedesetih izričito lupila rampu Miloševićevom pokušaju da proglasi SR Jugoslaviju jedinim nastavkom SFRJ. SRJ je izbačena iz UN-a i morala je 2000. godine aplicirati za članstvo kao potpuno nova država.
Bečki sporazum o sukcesiji (2001.): Potpisom na ovaj dokument, službeni Beograd je i pravno kapitulirao i prihvatio da je samo jedan od pet ravnopravnih sukcesora. Prema tome, svako pozivanje na „osnivačka prava“ iz 1918. ili 1930. godine pred bilo kojim međunarodnim sudom ima težinu ljetnog lahora. To je pravno irelevantno. Ugovor o sukcesiji u svom Aneksu A, članku 3. jasno poznaje samo pojam pokretne imovine bivše SFRJ i pravo njene podjele a ne otimačine i pljačke.
Zaključak: Brod se ne vraća u prošlost
Školski brod „Jadran“ de facto ostaje tvrdoglavi, neriješeni čvor između Zagreba i Podgorice. Crna Gora ga drži na temelju doslovnog (i prilično sebičnog) tumačenja članka o zatečenom stanju na dan proglašenja neovisnosti, dok Hrvatska s punim pravom traži njegov povratak na temelju institucionalnog kontinuiteta, jer je brod desetljećima bio sastavni dio vojnih škola i akademija lociranih u Splitu.
Crna Gora prisvojila 84 posto brodovlja!
Iako je u savezni proračun uplaćivala samo 1,9 posto, u agresiji na Hrvatsku, Crna Gora je prisvojila više od 84 posto ratne flote i do danas je smatra svojim vlasništvom, iako je to u suprotnosti sa Sporazumom o pitanjima sukcesije, potpisanim u Beču 2001. godine.
Taj sporazum jasno propisuje da svaka država nasljeđuje vojnu imovinu koja se u trenutku raspada SFRJ nalazila na njezinu teritoriju.
Po protokolima o sukcesiji Crnoj Gori pripada brodovlje koje je bilo stacionirano u lukama Crne Gore, a to je bilo tek 11 posto. Sve ostalo, točno 200 plovila – razarači, fregate, korvete, topovnjače, patrolni brodovi, vodonosci, podmornice(…) JNA je otela Hrvatskoj i odvezla u Boku kotorsku.
Borba tu činjenicu potpuno ignorira jer im ruši konstrukciju o “srpskom povijesnom pravu”.
Oteto brodovlje, kao zajedničku sukcesivnu imovinu Crna Gora je (najčešće) prodavala na crnom tržištu i prema procjenama analitičara uprihodovala 300 do 500 milijuna eura.
Sukcesijski dokumenti: “Jadran” je 1991. bio u Hrvatskoj
Prema istom sporazumu, nedvojbeno je dokazano da je školski brod Jadran bio upisan u Flotnu listu JRM u ratnoj luci Lora u Splitu kao školski brod i nastavno sredstvo vojnopomorske škole.
To je jedini kriterij koji međunarodno pravo priznaje. Sve ostalo su političke interpretacije bez pravne težine.
Danas se brod nalazi u Crnoj Gori, državi bez ikakve pomorske akademije što dodatno naglašava apsurdnost propagandnih narativa.
Ne da nema vojnu akademiju, Crna Gora danas nema ni jednu vojnu školu – ni mornaričku, ni kopnenu, ni zrakoplovnu. Svi crnogorski kadeti školuju se u inozemstvu, najčešće u Austriji, Italiji, SAD-u, Turskoj, Grčkoj, Srbiji i Hrvatskoj. Crna Gora ima Centar za obuku Vojske Crne Gore u Danilovgradu, ali to nije vojna škola, nego obučni centar za vojnike i dočasnike.