Piše: Emilo Labudović
Jedan od onih koji nas je, nakon Njegoša i Marka Miljanova, najbolje skenirao kao narod, demistifikovao i skinuo sve naše maske i srušio sve grudobrane iza kojih smo skrivali svoju moralnu golotinju, Matija Bećković, sve ovo što nam se dešava sažeo je u jednu vanvremensku misao: „blago iznenađenima“!!! Jer, samo krajnje naivni i politički nepismeni mogli su da se nadaju da će se otimanje i presvlačenje narodne volje, iskazane 30. avgusta 2020. završiti smjenom Vlade Zdravka Krivokapića. Bilo je kao dan jasno da će onaj i oni koji su sve ovo zamijesili ići do kraja. A kraj je političko stanje u kojem se politički mrtvac ponovo vraća na scenu, doduše u vidu zombija, ali njegova će se i dalje pitati.
O tome šta se sve desilo i šta je dovelo do još jedne izgubljene bitke u miru, nakon što je teškom mukom izborena u ratu, već je sve rečeno. Virus neviđene i u političkoj praksi nezabilježene kombinatorike koji je u vladajuću i pobjedničku većinu unesen još prvog dana pobjede, brzinom na kojoj bi mu pozavidio i virus korone, doveo je do totalnog raspada vladajućeg organizma i bacio ga na koljena. Da se razumijemo, u politici je moguće mnogo toga, pa i onog što je ispod svakog morala, ali čak ni u državama poznatim po smjenjivosti vlada, nije zabilježeno da pobjednici razure sopstveni dom i pohrle u krilo onih čiji su poraz čekali trideset godina. Ili, da to prevedem na odomaćenu terminologiju, da bitanga prigrli bitangu. Ali, Crna Gora je zemlja čuda svakojakih i živi trenutak u kojem je čitav njen moralni sistem srušen i pogažen do neprepoznatljivosti.
Dok sam studirao (neka mi oproste Draginja i društvo oko nje) u Beogradu, bila je posebna privilegija prisustvovati predavanjima jednog od najvećih evropskih poznavalaca prava, akademika dr Radomira Lukića. On je, još na prvom času „Uvoda u pravo“, sve one u čijim se tada mladim i usijanim glavama gnijezdila ideja o političkoj karijeri, upozoravao na dva aksioma politike. „Ako već hoćete u politiku – govorio je on očinskim glasom – onda budite spremni da lažete i često pojedete go’no. A ako to već morate, onda lažite krupno, prije će vam povjerovati, a go’na jedite velikom kutlačom, kraće će vam trajati“!
Mnogo puta sam se uvjerio u dubokoumnost, sveprisutnost i univerzalnost njegovog upozorenja, ali malo gdje kao u Crnoj Gori i malo kad kao u zadnjih desetak godina. Jer, politička hronika našeg ovovjekovnog trajanja prepuna je političkih laži na kojima bi nam poavidio i baron Minhauzen, a o gutanju go’ana i da ne govorim. Ali, specifičnost ovog poslednjeg (da li?) srozavanja političkog, a bogami i ljudskog, morala jeste to što dolazi iznutra i, makar na prvi pogled, ničim izazvan. Ali, ponovo ću podsjetiti na Bećkovićevu sa početka ovog teksta: blago iznenađenima.
To što smo zaboravili ne tako davnu istorijsku lekciju i povjerovali da će izdanci iz čuvene „Pozitivne“, Dritan, Konatar, Božena, Pavićević i kompanija, iskoračiti ispod šinjela koji su im skrojili Prva i Druga familija, a po šnitu gospođe DŽudi, samo ide u prilog naše nikad izliječene naivnosti. I vjeri u nevjere koje su jednom već prevjerile. Ako tome dodamo uguranog nam Zdravka (bez obzira ko nam ga je gurnuo) koji je javno priznao da je sve do onog avgusta glasao DPS, i Aleksu koji nikad ni o čemu nije zauzeo jasan i nepodijeljen stav, onda bolje nijesmo ni zaslužili.
Ipak, najveća zabluda nas dojučerašnjih i kratkotrajnih „pobjednika“, a vječitih gubitnika, jeste apsolutno anatemisanje DPS i uporno žigosanje ove grupacije kao jedinog krivca za sva naša posrtanja. Istine radi, samo da podsjetim da DPS od rascjepa NIKAD NIJE IMALA APSOLUTNU VLAST U CRNOJ GORI. NJenu svekoliku poharu Crne Gore, da se prisjetimo, pomagali su i pomogli razne stranke, strančice i strankoidi, od kojih su neke bile i sa „ove strane“. Smijemo li da zaboravili argatovanje na mobi DPS – u od strane Liberalnog saveza, Narodne stranke, istine radi – u jednom trenutku i SNP, Socijaldemokrata, Pozitivne, URE, CIVIS -a…. Možemo li prenebregnuti političke „kolose“ koji su bili „kec“ u kolu Đukanovića: Slavka, Novaka, Ranka, Darka … Onu odborničku „siću“ iz Nikšića, Budve, Podgorice, itd, da ne pominjem. A da budem do kraja pošten, prema sebi i drugima, priznajem da sam i sam doprinio usponu DPS, ali „onog“, Momirovog a ne Milovog i Svetovog. I to pošteno odrobijao.
Od svih političkih laži, izgovaranih svih ovih godina, ona „nikad u koaliciji sa DPS“ je najotrcanija i služila je kao varalica za bebe. Liše nekih, mnogi od zakletih antidepeseovaca nijesu izdržali ni koliko im je trebalo da se opasulje već su, za ovoliko i onoliko miliona, ove i one privilegije i ambasadorska uhljebljenja, glavački uranjali u mrtvu DPS baruštinu čijim smrad uopšte nije smetao već su „go’na jeli kutlačama“. To isto danas čine Dritan, Konatar, Pavićević i ini. U međuvremenu ofucala se i čuvena krilatica „Milo, lopove“ koja je decenijama polovini Crne Gore držala glavu iznad vode. Jer, dok se vikalo na vuka, lisice su meso krale.
Matematička jednačina crnogorske političke kombinatorike je, na žalost, vrlo jednostavna i, koliko god kombinovali, uvijek i na kraju za rezultat ima ono što nam sračunaju DŽudi, Eskobar i ostala bjelosvjetska stokupljevina. A ta linija podjele na „ove“ i „one“ povučena je još u prošlom vijeku. I šta god se dešavalo i kud god išla politička Crna Gora, uvijek ćemo se dijeliti na „zelene“ i „bijele“. I sve političke stranke, koliko god se skrivali iza svojih navodno proevropskih i kvazigrađanskih programa, samo su različite nijanse ove dvije „boje“. Ako se toj liniji podjele dodaju manjinske stranke koje će, po difoltu i kako sami priznaju, uvijek biti na strani „izabranih“, prevaga će uvijek biti na strani onih koji su podobni novom kursu Crne Gore koji joj je, mimo volje naroda, izabran i nametnut. I sva lažna prestrojavanja, sva politička mimikrija, svekoliko kićenje opozicionim (u odnosu na DPS) perjem, prije ili kasnije, završi se tako što neko, unaprijed spremljen i izabran, pojede „go’no velikom kašikom“ i prekroji ono što naivni narod vjeruje da je svojim glasovima iskrojio.
Ono čega sam se pribojavao u trenucima najvećeg slavlja, ne zato što sam nešto pametan već samo zato što pamtim duže od jednog izbornog ciklusa, desilo se. Po onoj narodnoj da je onaj ko zlo predviđa vazda u pravu, pisao sam da je, sve dok je Dritan – bitan, uprkos malenoj družini oko sebe, pobjeda u opasnosti. I „divio“ se ogromnoj ljubavi kojom su ga darivali čak i najortodoksniji Srbi, čak žešće od lidera Fronta i onih oko njih.
Duh Pozitivne i Darka Pejovića, a koji je, opet, reinkarnacija Slavkovog, Novakovog i Rankovog duha, ponovo kruži Crnom Gorom. A Dritan je pile iz tog kokošinjca. I sva zaklinjanja u Evropu, pravdu i napredak, sve velike riječi i parole kojima se raskokotio onaj Konatar, u čemu ga zdušno pokrivaju Živković, Konjević, Šehović, Ibrahimović sa sve Kenanom, ne mogu da priguše nesnošljivi smrad izdaje, manipalacije i prodaje onoga što je narod, teškom mukom, stekao, bolje reći oteo iz pasjih dps – zuba.
Da se razumijemo: ne žalim ni za Zdravkovom Vladom, ni za Aleksinom Skupštinom, jer malo čega dobrog su donijeli. Žao mi je samo onog glasa kojim sam doprinio da Zdravko eksperimentiše i odjeaa nas, Dritan se kokoti kao da su mu dva metra u stasu, a Konatar se slavodobitno smješka kao lisica. I neka mi se osuši desna do lakata, ako mi se to opet desi. Jer, sjećam se nauka moje pokojne majke da se „ne pravi pita od go’vana.
Bravo!