Nastavlja gdje je ranije stao: Đukanović totalno izgubio kompas, više ne preza ni od čega, sada su mu i Amerikanci neprijatelji

Optužujući Sjedinjene Američke Države (SAD) da su omogućile pojavu “srpskog sveta” – ideje o političkom objedinjavanju Srba, Milo Đukanović nastavlja sa stvaranjem dežurnih neprijatelja, namjerno zaboravljajući i svoju ulogu začetnika oštrih etničkih podjela, i činjenicu da je Zapad bio pokrovitelj “đukanovićevskog svijeta”, omogućivši Demokratskoj partiji socijalista (DPS) opstanak na vlasti, dok se Crna Gora davila u kriminalu i korupciji.

On je u nedavnom intervjuu “Al Džaziri”, emitovanom 30. januara, rekao da cijeni to što je Zapad odgovorio odlučno na invaziju Rusije na Ukrajinu, koja traje skoro tri godine, ali da je za to vrijeme na prostoru bivše Jugoslavije ista politika “duvala vjetar u jedra ‘srpskom svetu’”.

“Dakle, postavlja se, naravno, pitanje – zašto je to tako, zašto se to tako događalo? Mislim da je kompletno bila pogrešna politika zapadnog svijeta prema ovom regionu. Dakle, uključujući i licemjerje da se uvijek isticalo kako je to evropska politika, koju Sjedinjene Američke Države samo slijede. Ne, to je neistina – ovu politiku je kreirao Stejt department, a Evropa je samo slijedila…”, naveo je Đukanović.

Nekadašnji šef DPS-a kazao je da ministarstvo spoljnih poslova SAD-a nije uspjelo da ostvari svoje ciljeve – da odvoji Srbiju od Rusije i obezbijedi sporazum između Srbije i Kosova “koji će legitimisati Kosovo* u međunarodnim organizacijama”, te da je osnovna greška bila što su, “vođeni svojim sebičnim interesom, da samo ostvare svoj cilj”, smatrali da je “sve ostalo stvar dogovora”.

“Pa je stvar dogovora bilo i da se dozvoli vlastima u Beogradu da se malo pobahate u ovom regionu. A oni su to radili ne pomalo, nego pomalo više, i to po istoj formuli po kojoj je to radio (bivši predsjednik Srbije i Savezne Republike Jugoslavije Slobodan) Milošević devedesetih godina, proglašavajući ugroženost Srba u susjednim državama, ne mareći za to da time ruše suverenitet tih država…”, dodao je Đukanović.

“Zna se ko je rodonačelnik podjela”

Diplomata i nekadašnji ministar spoljnih poslova Crne Gore Miodrag Lekić, ocijenio je da Đukanović, po svemu sudeći, “ne smatra da pripada samo istoriji, već političkoj sadašnjosti, možda misleći i budućnosti”, i da se čini da ga “ni pravosuđe mnogo ne uznemirava”. Zato se, kaže, iz nedavnog intervjua stiče utisak da se bivši šef države oslobodio “ranije vidljivog i razumljivog straha od institucija pravde”.

“Da se opet osjeća onako kako se decenijama osjećao, dakle – kao osoba van pravnog poretka, i valjda zato ponovo agresivno opsjednuta, s nastavljanjem huškačkih ciljeva sijanja mržnje i podijela u Crnoj Gori”, tvrdi Lekić.

On je rekao da svi znaju da je “proizvodnja dežurnih neprijatelja” bila bitan element Đukanovićevog plutokratskog vladanja, i da ih je lako pronalazio u Crnoj Gori, regionu, pa i svijetu. Na domaćem planu, njihovim stvaranjem je, kaže Lekić, sistematski podsticao nacionalne podjele, a sad vidi Amerikance kao pokrovitelje etničkih podjela na Balkanu i u Crnoj Gori. To je, po Lekićevim riječima, zanimljivo jer je Đukanović, “stvarao se utisak, u dužem periodu bio američki klijent…”.

“Nije baš nepoznato u istoriji da SAD, bez sumnje demokratska zemlja, preko svojih službi saradnički prihvata i kompromitujuće osobe i grupacije s određenim pragmatskim ciljem. A prema onoj poznatoj u istoriji strategiji i krilatici: ‘neprijatelj mog neprijatelja je moj neprijatelj’- nije bitno kakav je”, dodaje Lekić.

Podsjećajući da su Đukanoviću u novijem periodu neprijatelji Rusija “i Srbija koja je viđena kao mala Rusija”, diplomata napominje da je teško razumjeti šta je dugogodišnji najviši crnogorski zvaničnik htio da postigne konstrukcijom o Amerikancima “kojima seli odgovornost za etničke podjele i dominantnu svijest etnocentrizama”. Lekić se pita da li Đukanović time cilja na to da se zaboravilo da je rodonačelnik “grubih podjela u Crnoj Gori ciničnom strategijom – podijeli, zavadi i vladaj”.

“Bez obzira što vlast nakon 2020. nije bila ni sposobna, niti dorasla da uoči pogubnost dominantnog stanja i uspona etničkih partikularnosti u sve više dezintegrisanom društvu i državi, što predstavlja, uz druge ozbiljne probleme, možda najveću opasnost u zemlji – ne samo za funkcionisanje, već i za trajanje crnogorske države – ipak je nemoguće zaboraviti najveću ulogu Đukanovića u tom procesu. Sve to da bi stizao do brojčane većine koja mu je omogućava trajanje na vlasti, a s njom korupcije, kriminalizacije crnogorskog društva i same države”, konstatuje Lekić.

Ovo nije prvi put da Đukanović dijeli “packe” Zapadu – do sada je u nekoliko navrata, uistinu manje oštro, kritikovao međunarodnu zajednicu, tvrdeći da je trodecenijska vlast DPS-a smijenjena 2020. uz “eho međunarodne zajednice”, da “površnost međunarodne politike” zna katkad puno da košta, da međunarodni partneri nakon agresije Rusije na Ukrajini vide malo bolje stanje u Crnoj Gori, “ali još nedovoljno dobro”… Slični narativi dolazili su i od funkcionera DPS-a.

Prvo napadao Crnogorce i dio manjina, onda Srbe

Lekić ocjenjuje da je Đukanović u dva navrata podsticao podjele u Crnoj Gori proizvodnjom neprijatelja. Jednom, kaže, “kao veliki Srbin, anatemišući i politički diskavalifikući Crnogorce i dijelove manjinskih naroda”, a drugi put kad se “kao (kvazi) Crnogorac okomio grubim anatemama na Srbe u Crnoj Gori, koji su postali glavno zlo države Crne Gore”.

“Da ne bi bilo zabune povodom pojma ‘kvazi Crnogorac’ – tu mislim na grupacije koje primarno karakterišu dva konstitutivna elementa: agresivna mržnja prema Srbima i pripadnost na neki način finansijsko-klijentelističkoj mreži određene pozadine koja se vezuje za Đukanovića. Ovu, pretežno interesnu skupinu, treba razlikovati od Crnogoraca, istorijski utemeljenijeg naroda koji koji ne mrzi druge i koji je spreman da sarađuje sa svima, posebno u Crnoj Gori, i da u stilu autentične istorijske tradicije brani Crnu Goru i njene interese”.

Lekić kaže da se u Crnoj Gori i na Balkanu, za razliku od SAD-a gdje su različite grupe integrisane u “kompaktnu američku naciju”, dešava suprotna stvar – da je relativno jaka povezanost kroz zajedničku sudbinu pretvorena u “pregrađene etničke feude”. Taj proces se, upozorava, odvija u Crnoj Gori s 620 hiljada stanovnika, i dramatično je, tvrdi, odmakao,”s nepoznatim i riskantnim ishodom”.

“Đukanović ne vidi svoju ulogu u tome. Vidi sad Amerikance. Lično mogu da imam i kritičke ocjene o američkim operacijama u svijetu, pa i njihovim geopolitičkim avanturama nakon završetka Hladnog rata, ali seliti im filozofiju etničkih podijela je premnogo, u svakom slučaju – neodrživo. Besmisleno, makar dolazilo od jednog njihovog problematičnog klijenta čijim se savezništvom moguće i nisu mnogo proslavili. U svakom slučaju, ostavio bih njima da rasprave i ovu fazu odnosa”.

(Vijesti.me)