Piše: Kasper
Postoje teme koje čovječanstvo uporno gura pod tepih, a koje se, uprkos tome, iznova vraćaju u javni prostor. Jedna od njih je prostitucija – često nazivana „najstarijim zanatom na svijetu“. Taj izraz, iako više publicistički nego naučni, opstaje vjekovima jer pogađa suštinu: gdje god je bilo organizovanog društva, novca i moći, postojala je i razmjena seksualnih usluga.
Od stare ere do gradskih ulica
Najstariji pisani tragovi o prostituciji vode nas u drevnu Mesopotamiju, oko 2400. godine prije nove ere. U sumeranskim gradovima, poput Uruka, pominju se žene koje su bile povezane s hramovima i religijskim obredima. Seksualnost tada nije uvijek bila lišena sakralnog značenja – naprotiv, često je bila dio rituala plodnosti i kulta boginja.
U antičkoj Grčkoj i Rimu prostitucija je bila otvorena i institucionalizovana. Postojali su javni bordeli, prostitutke su plaćale poreze, a društvo je pravilo jasnu razliku između različitih „kategorija“ žena – od uličnih radnica do obrazovanih i uticajnih hetera koje su učestvovale u intelektualnom i političkom životu.
Paradoksalno, iste civilizacije koje su slavile filozofiju, demokratiju i pravo, bez većeg zazora su tolerisale i ovaj vid „zanata“.
Srednji vijek donosi ambivalentnost. Javno se osuđuje prostituciju kao grijeh, ali je u praksi često toleriše kao „manje zlo“ koje navodno štiti brak i porodicu. Gradovi širom Evrope imali su zone ili kuće u kojima je prostitucija bila dozvoljena, ali strogo kontrolisana.
Zašto baš „najstariji zanat“?
Naziv nije dokaz da je prostitucija zaista prva ljudska profesija, ali ukazuje na nešto drugo: ona je među prvim društvenim praksama o kojima postoje pisani tragovi. Dok su mnogi drugi oblici rada nastajali kasnije, prostitucija se pojavljuje gotovo istovremeno s urbanizacijom, klasnim razlikama i novcem.
Drugim riječima – nije nastala slučajno. Nastala je kao odgovor na ekonomske i društvene odnose, često u svijetu u kojem su žene imale malo izbora, a njihova tijela bila valuta.
Tabu koji ne nestaje
Uprkos hiljadama godina postojanja, prostitucija je i danas tabu tema. Razlozi su brojni: religija, moral, tradicionalni obrasci, ali i licemjerje modernog društva. O njoj se govori tiho, kroz šifre i eufemizme, dok se istovremeno masovno konzumira – direktno ili indirektno.
U savremenom svijetu ne postoji jedinstven stav. Negdje je prostitucija legalna i regulisana, tretira se kao posao sa zdravstvenom i socijalnom zaštitom. Drugdje je strogo zabranjena, što je gura u sivu zonu kriminala, nasilja i eksploatacije.
Između ta dva ekstrema nalaze se društva koja ne znaju šta bi s tom pojavom – javno je osuđuju, ali je privatno prihvataju kao „neminovnost“.
Između prava i zloupotrebe
Savremena rasprava najčešće se lomi između dva pola. S jedne strane su oni koji insistiraju na pravima seksualnih radnika, tvrdeći da se radi o svjesnom izboru odraslih osoba i da je stigma veći problem od samog posla. S druge strane su oni koji upozoravaju na realnost trgovine ljudima, prinude, siromaštva i nasilja, tvrdeći da je „slobodan izbor“ često iluzija.
Istina je, kao i obično, složenija. Prostitucija nije monolitna pojava. Ona obuhvata različite sudbine, motive i okolnosti. Ali upravo zbog toga zaslužuje otvorenu i iskrenu javnu raspravu, a ne moralne floskule i prećutkivanje.
Ogledalo društva
Način na koji jedno društvo gleda na prostituciju mnogo govori o njemu samom: o odnosu prema tijelu, seksualnosti, siromaštvu, moći i licemjerju. Možda prostitucija nije „najstariji zanat“ u bukvalnom smislu, ali je svakako jedan od najupornijih podsjetnika da civilizacija, koliko god napredovala, nikada nije prestala da se bori sa sopstvenim kontradikcijama.
I zato je pitanje ne da li prostitucija postoji – jer istorija jasno kaže da postoji – već kako ćemo se kao društvo prema njoj odnositi: zatvorenih očiju ili otvorene svijesti.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Ne lupajte, kako da animiramo ove poluzainteresovane muškarce da nas ožene ako se ne služimo svojim orudjem? To nam je majka priroda dala.
Jos ako se legitimise brakom, ko nam sta moze?