Najmanje 25 miliona tona plastičnog otpada trenutno pluta okeanima, pokazuje nova studija Univerziteta Kjušu. Međutim, ogromne količine ovog otpada mi zapravo ne možemo da primijetimo, pošto se oko dvije trećine plastike ili pretvorilo u mikroplastiku ili potonulo na dno. Ovaj otpad i dalje narušava životnu sredinu i predstavlja veliki problem, ali za nas je, uslovno rečeno, nevidljiv.
Kako prenosi Klima101, uobičajene metode posmatranja i uzorkovanja okeana omogućuju naučnicima da istraže koliko je plastičnih ostataka rasuto po plažama ili pluta po površini vode. To je samo vrh ledenog brijega ovog problema, vjeruje se da su ogromne količine okeanske plastike ispod površine ili na morskom dnu, ali do sada nisu postojali načini da se one tačno izmjere.
Imajući to u vidu, Acuhiko Isobe, rukovodilac studije i profesor na Istraživačkom institutu za primijenjenu mehaniku Univerziteta Kjušu, je sa svojim timom razvio poseban model za procjenu količina ove „nevidljive“ plastike u okeanu.
„Da bismo procijenili količinu i gdje se nalazi plastični otpad u Zemljinim okeanima, moramo da razmotrimo cio proces od njegovog nastanka do deponovanja, počevši od izlivanja iz rijeka u okean, preko daljeg transporta i fragmentacijom na sitnije komade“, objašnjava Acuhiko Isobe.
U novom radu, tim profesora Isobea je pokušao da procijeni količinu okeanske plastike koja je ostala neuhvatljiva za dosadašnja istraživanja. Oni su kreirali model koji simulira procese koje plastika prođe od proizvodnje do raspadanja na sitne komadiće. Oslanjali su se na postojeće studije da bi izveli parametre koji opisuju kako se plastika raspada i stari, a koristili su i satelitske podatke o vjetru kako bi bliže odredili kretanje plastičnih čestica. Istraživači su u svoje proračune takođe uključili i statističke podatke o proizvodnji plastike i ribolovu, za koji se smatra da znatno doprinosi problemu.
Rezultati do kojih je došao naučni tim iz Japana pokazuju da krupnija plastika i mikroplastika koje plutaju na površini mora čine svega oko tri odsto ukupnog plastičnog otpada u moru. Slična količina mikroplastike nalazi se na plažama i na obalama širom svijeta. Ostalo, međutim, izmiče očima.
Polovinu ovog velikog ostatka čini teška plastika kao što su polietilen tereftalat (PET) i polivinil hlorid (PVC) koji su potonuli na morsko dno. Drugi dio se sastoji od stare mikroplastike koja je ispuštena u okeane prije mnogo godina i decenija, a koja je, u međuvremenu, uklonjena sa površine mora i plaža i takođe deponovana na dnu ili negdje drugdje u dubljim djelovima okeana.
Odbačena plastika koja pluta okeanima predstavlja samo mali dio ukupnog plastičnog otpada što je još jedan zabrinjavajuć podatak. Velike količine otpada od plastike nalaze se na kopnu i prijete da dospiju u okeane. Autori istraživanja procjenjuju da se još 540 miliona tona, odnosno 10% sve proizvedene plastike do sada, nalazi na kopnu, i to uglavnom na loše organizovanim ili nekontrolisanim deponijama, ili jednostavno razbacano po čitavoj okolini.
Na nedavnom zasijedanju skupštine Ujedinjenih nacija za životnu sredinu (UNEA-5) je izglasana rezolucija kojom se čak 175 zemalja izjasnilo da se zalaže za okončanje zagađenja plastikom. Ovo je prvi korak ka stvaranju pravno obavezujućeg sporazuma o plastici na međunarodnom nivou koji bi mogao da okonča ovaj problem. Za njegovu realizaciju je neophodna jasna slika razmjera zagađenja sa kojim se suočavamo. Nova studija sa Univerziteta Kjušu daje važan doprinos tom cilju i poručuje da će za rješavanje problema možda biti neophodni veći napori nego što se isprva činilo.
