PIŠE: SIBIN
„Nekad su se profesori radije ustremljivali na teologiju.“ Sioran.
Ko god govori o sebi, izabrao je najgoru od svih tema. Preuzimajući na sebe budućnost jednog naroda, ovdašnji se političar multiplicira u sve njegove sudbine.
Pošto se pustio u rad, Parlamentarni kanal nam je uskratio mogućnost da životarimo u lakovjernosti i neupućenosti; u provinciji, nemoguće je biti apolitičan, to je privilegija metropolskih zgubidana. – (Kad političari izdime sa ekrana, na Parlamentarnom kanalu se pusti klasična muzika!)
U nedostatku novije istorije, prisustvujemo njenoj interpretaciji koju izvodi svaki sa pravom na riječ, koja je danas u nas više nego istorijska i presudna, reklo bi se nasmrt ozbiljna i gotovo vječna.
Pa, ipak, mislili smo da političari pretrajavaju zahvaljujući tome što su slučaj, proizvod sticaja okolnosti, mali nesporazum…
No, tako nije i u nas, na ovom vrletno-kameno-pustom prostoru gdje se odvija sve ono najozbiljnije, i to sa takvim presingom da ovdje za mjesec proživimo ono što švajcarci natenane rastegnu na deceniju. Sve što ne grmi, što se ne čojka, što se ne prči, odmah biva neinteresantno, što zasukanih brka ne presudi, smatra se femme; možda se viškovima sebe, dokazujemo svijetu koji u bitnom ne računa s nama!
Da ipak nije baš tako, pokazuje Krivokapić, ne Ranko nego Zdravko, politička prilika koja svakom sledećom izjavom iznova počinje sebe, od nule.
U njegovom ponašanju nadzire se mudrost cinika koji do sebe uopšte nisu držali, ma jok, jedan Diogen bio je rasterećen u pogledu svojih proizvoljnosti. I Zdravko, takođe, politički živi od danas do sjutra, najmanje držeći do toga da se u istoriju upiše preko doslednosti, inače jedinog načina.
Da nije Zdravka, umrli bismo od političke istine…
