Piše: Emilo Labudović
Sjećanja su bagodet i proklestvo, neraskidiva veza sa prošlošću i moguća vizija budućeg. Koliko god se čovjek trudio da bira i sjeća se samo onoga što je obasjano oreolom sreće i blaženstva, ona ružna, zlokobna i poražavajuća sjećanja često znaju da potamne hirizont i zastude dušu. A često ono što se danas zbiva zatitra strunom nečeg što je već bilo, i toplo aprilsko jutro zavije ledenom vijavicom smrti. Smrti nevinih i krivih samo što su, kaže se, „bili na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme“! Mjesto su „pogrešnim“ označili drugi, bezobzirni, bezosjećajni i nasilni, a vrijeme je definisala profesija kojom su se, časno i pošteno, bavili.
Za pet dana navršiće se 26 godina od one zlokobne ponoći kada su krstareće rakete NATO zločinaca raznijele tehnološko „srce“ Radio tekevizije Srbije. Prvi put i novijoj istoriji oružanih sukoba, javni servis neke od država bio je izložen besomučnom izlivu obijesti, sile i mržnje, s namjerom „da ga ugasi“! Krvavi, kukavički pir „milosrdnog anđela“ uznio je na nebo šesnaest pravih anđeoskih duša, ali RTS nije ugašen. Smrtno ranjen, sa ružnom, dubokom ranom u Aberdarevoj, nastavio je da emituje program
Novi juriš na RTS učinjen je nešto više od godinu dana kasnije. Ovaj put sa zemlje i bez krstarećih raketa, ali na krilima pameti i ideja onih koji su ih slali. Petog oktobra 2000. godine, ostrašćena i dobro paćena rulja upala je u prostirije Televizije i počela da tuče i ruši. Gotovo nasmrt je pretučen tadašnji glavni urednik, sad već pokojni, Milorad – Miki Komrakov, a jedan broj novinara i zaposlenih, na istoj talasnoj i idejnoj frekvenciji sa rušiocima, kolegijalnost je ispoljavao tako što im je kalauzio i upirao prstom u „nepodobne“. RTS je i to preživio i, uprkos prijetnji „da će biti ugašen“, nastavio da emituje program. Program koji se, kao i sve drugo pod kapom nebeskom, nekima sviđa a nekima pa i ne, ali bar televizija po svačijoj mjeri ima na pretek. A spasonosni „daljinski“ je uvijek pri ruci.
Četvrt vijeka kasnije, skoro u isto vrijeme, sledbenici onih istih od prije, maskirani u tobožnje studente, opet jurišaju na RTS. U već viđenom maniru koji evo skoro pet mjeseci vlada srpskom političkim scenom, „jurišnici“ su decidni u zahtjevu po principu „ili – ili“ i „uzmi ili ostavi“! A novo „ili – ili“ glasi: novi konkurs za izbor članova REM- a, a „uzmi ili ostavi“ oročeno je prijetnjom „dok se RTS ne ugasi“!!! A dio kolektiva se i jutros ponaša po već viđenoj matrici, dojavljuju fotografije, lične i porodile podatke i brojeve telefona „nepoćudnih“ kolega kako bi „jurišničke falange“ po gradu lijepile svojevrstne potjernice sa njihovim likom. Divlji zapad za koji smo mislili da „živi“ samo u holivudskim produkcijama i ono tada sveprisutno „živ ili mrtav“!
RTS sa osobljem koje je već umorno i gladno, osobljem koje ima život i obaveze i izvan Takovske, opkoljeno bratskim bijesom i mržnjom ipak, emituje program. Program koji se nekima sviđa a nekima i ne, ali ovi drugi zaboravljaju na spasonosni „daljinac“. Ali njima, očito, nije do programa jer ga, dok divljaju ulicama, ionako ne gledaju. Ne, oni samo pokušavaju da dovrše ono što je započeto krstarećim raketama i nalog njihovih pošiljaoca. Sve dok se RTS, koji je, kakav god da je simbol srpske državnosti, ne ugasi, a sa njim i Srbija. Ali, to „dok se RTS ne ugasi“ na toliko dugom je štapu da ga ni najmlađi među onom šačicom zaludnjaka koji se igraju blokiranja neće dočekati.
Ovo su sveti dani. Dani kajanja i pokajanja, praštanja i milosrđa. „LJubi bližnjega svoga“, zavjetovao nas je Isus. I upozirio na grijeh i kaznu zvanu „ne sudi, da ti ne bude suđeno“!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
To nisu studenti..Studenti treba da uče.
To je ostrašćena rulja, sa dzepovima punih fasističkih para, koja mrzi svoju zemlju,svoju proslost, grobove predaka, neisplakane suze porodica srpskih junaka.. .Normalnom se čovjeku povraća