Piše: Emilo Labudović
Samoća, zavičajna, dušegupka i spasiteljka u isti mah, pojačana iskričavim sumrakom koji se, bez zastanka, tocilja niz kamena leđa Točila, već guta Zavor i samo što nije grunuo na prozor. Sve se stišalo i, kao zvijer na oprezu, osluškuje i vreba nenadani krik pa da staklenac noći prsne u hiljade komada.
Priznajem, uprkos tome što sam ovaj trenutak doživio i preživio nebrojeno puta, neka tiha, neobjašnjiva jeza mili uz bedra i podgrijava strah. Sad već razumijem onu Kostićevu „sam sam, i pust sam, u zavičaju“, jer malo gdje se može biti „pust“ kao u ovoj zelenoj pustinji koja u nebo dira.
Ali, nijesam ti htio o tome, jer znam da već odavno znaš skoro sve što me ovdje i boli i raduje. Nego, sjetih se jednog našeg poizdaljeg rođaka sa majčine strane, njegovog udesa i načina kojim se nosio sa njim, pa rekoh da podsjetim i tebe i sebe. Imao je, kao što znaš, taj rođak sina, najmlađeg od sve djece, kojeg je tetošio mimo svih drugih.
Ne kažem, volio je on i ostalu djecu, jednako vodio računa o njima, ali mezimac je bio – mezimac. Mažen, pažen, izdvajan… stasavao je kao pažljivo gajena mladica i iz dana u dan bivao sve ljepši i viđeniji. „Vila gorska“, govorila je moja baba, a na upozorenje da je on ipak muško samo je odmahivala glavom i dodavala da je ljepši od svake djevojke.
Mada se istinski trudio da se ni po čemu ne izdvaja od ostalih, uvijek i na svakom mjestu njegovo „mjesto“ se znalo: za stepenicu visočije, za korak bliže, tik uz svaku vatru i uz svaku trpezu. Selo se bilo sviklo na njega takvoga, on na selo i svoje mjesto u njemu, a majke seoskih udavača iz potaje su mjerkale da li baš onu njenu, već pristasalu, neće „milo pogledati. Ali, jednog dana, bila je rana jesen, sunce se već bilo naslonilo na Kozlen, puče puška i puče glas: ubio se.
Sjeo je na kućni prag, uzeo očevu pušku, naslonio je sebi na srce i nožnim palcem opalio. Majka, koju je bio zamolio da donese freške vode sa obližnjeg izvora, zatekla ga je ispruženog preko praga i blago nasmijanog, kao da je sve bilo samo šala. Zakukala je iz sveg glasa, tada i za čitav život, a za njom se širom sela zaorio lelek.
Sahrana je, kažu, bila kakva se ni prije ni poslije nije pamtila. Moj rođak, crn kao gavranovo krilo, stajao je nad sandukom i primao saučešća. Nije plakao, nije ni govorio, samo je kao dobro programiran robot prihvatao pružene ruke i klimao glavom. Moj đed se kasnije kleo da on dušom i duhom prosto nije ni bio na tom mjestu, i da nije bio od „ovog svijeta“. Ali, nijesam htio o ovome. Drugo je bitnije.
Skoro godinu dana ga niko nije vidio. Nije izlazio iz sobe, jeo je samo suv hljeb i vodu, familija je digla ruke, njegovi najbolji prijatelji nijesu uspjeli da ga ubijede… uglavnom: stran sebi, pa stran drugima. A onda je jednog predvečerja iznenada pozvao ženu i zatražio da mu makazama skrati podužu sijedu bradu i duge pramenove kose, uzeo brijač, okupao se, presvukao, obukao najbolje što je imao, crno od pete do glave, i… izašao.
Svi su se iznenadili kad se pojavio u mjesnoj kafani, nazvao Boga i naručio kafu. Ispijao ju je dugo, kao da je cijedi kroz prorijeđene zube, gledao u svoje mršave ruke koje su ličile na splet pocrnjelih vena, a onda se digao, rekao lakunoć i izašao. Gosti, uglavnom braća, kumovi, prijatelji, komšije… tek kad je izašao prekrstili su se i, ispod glasa, tolkovali je li ovo bio znak njegovog vraćanja u život ili poslednji vrisak ludila koje vodi u sinov grob koji je još onoga dana zavještao sebi za poslednje konačište.
Od tada, redovno su ga viđali gdje god je bilo ljudi. Išao je čak i na svadbe kad su ga zvali. Onako crn u crnom, među svatovskim šarenilom ličio je na znak i opomenu da „sve je laž, osim smrti“. Na sahranama izdvajao se po tome što jedini nije plakao.
Čak i kad je majku sahranjivao nijesu mu suze vidjeli. Na kosačkim mobama, abubijek je bio kosabaša, na zvuk momačke pjesme pune mladosti i sirove snage, samo je ubrzavao zamah i za tri kosišta odmicao najboljima.
A sa prepune trpeze, znao je da uzme tej komad hljeba, rijetko i parče sira, i, dok mu je pogled, prazan i sličan sljepilu, lutao okolnim brdima, dugo i dugo žvakao suve zalogaje koji su se jedva otkidali niz suvo grlo na kojem je ogoljena Adamova jabučica ličila na omanji naviljak.
Jednom se moj đed odvažio da mu priđe, da mu, ćuteći, savije i pruži cigar nedozrele „krdže“ i da ga, između dva „dima“, u pola glasa, zapita „kako si“? Ne okrećući se, pljucnuo je mrvicu duvana sa skorelih usana, udahnuo duboko i promrsio: „ništa bolje nego onoga dana“!
„Boli me podjednako, guši, drži za grlo, budi iz najdubljeg sna, ali mu ne dam da me osvoji i povuče na dno. Bježim među ljude, slušam njihove razgovore, ispunjavam oči onime što oni rade, samo da što manje mislim na krvnika što mi dušu razdire. Jer, upamti, što duže gledaš u ponor, ponor će te prije u sebe povući. A imam familiju, potreban sam im! Život mora da se živi“!
Đed je pričao da su potom dugo ćutali i rastali se bez riječi. Nedugo zatim, samo je jedne zore „zaboravio“ da se probudi.
Ponor noći, dubok i bez traga svjetla, već odavno buljavim očima sove posmatra moju nesanicu, pa te, možda, baš i zbog toga podsjećam na ovu priču. Upamti, mnogo toga u životu može i hoće da boli.
Nekad bol zna da razori dušu, da je obuzme i zarobi, i sav život podredi sebi. Ali, i takav bol se mora pobijediti, ne zaboravom jer je nemoguće, već navikom. Navikom koja olakšava, anestezira i čini da se može dalje. I zato, ako boli – neka boli. Trpi, navikavaj se i hodaj dalje. I ne dozvoli da te ponor bola uvuče u sebe i okuje. Ne gledaj u ponor da ponor ne bi pogledao u tebe.
