Simo Matavulj bio je srpski romanopisac, dramski pisac i pripovjedač, predstavnik realizma, naročito u kratkoj prozi. Rođen je 12. septembra 1852. godine u Šibeniku, a umro 20. februara 1908. u Beogradu. Bio je počasni član Matice srpske u Novom Sadu, predsjednik Društva književnika i umjetnika Srbije, član Srpske Kraljevske akademije nauka i umjetnosti (SANU) i višestruki predsjednik Srpskog književnog društva.
Rani život i obrazovanje
Rođen je u Šibeniku u srpskoj trgovačkoj porodici. Njegova majka, Šima Matavulj, poticala je iz porodice pravoslavnih Triva i bila je uspješna preduzetnica u izradi dalmatinskog narodnog veziva. Simo se mladosti nije zanimao za porodičnu proizvodnju, već je obrazovanje nastavio u talijanskim i srpskim gimnazijama. Diplomirao je u Šibeniku, a nakon smrti oca otišao je stricu Serafimu u manastir gdje se školovao za kaluđera, ali nije ustrajao.
Nakon toga je završio Učiteljski fakultet u Zadru 1871. godine. Govorio je srpski, talijanski, staroslovenski, grčki i latinski. Radio je kao učitelj u Dalmaciji, a potom i kao lični sekretar u porodici Janković u Kaštelima. Od 1874. do 1881. godine živio je u Herceg Novom gdje je predavao talijanski jezik i učestvovao u lokalnim ustancima.
Književna i profesionalna karijera
Matavulj je radio u Crnoj Gori kao gimnazijski profesor, nadzornik javnih škola i rektor gimnazije u Cetinju, gdje je sarađivao s Pavlom Rovinskim, Lazom Kostićem i Baltazarom Bogišićem. Poslije toga je predavao u Zaječaru i Beogradu, a privatno se stalno bavio književnošću.
Njegova prva pjesma „Noć uoči Ivanje“ objavljena je 1873. godine u zadarskom „Narodnom listu“, a pripovijetke su počele izlaziti u „Srpskom listu“ od 1881. godine. Objavljivao je zbirke priča i romana:
-
„Iz Crne Gore i Primorja“ (1888, 1889)
-
„Iz primorskog života“ (1890)
-
„Sa Jadrana“ (1891)
-
„Iz beogradskog života“ (1891)
-
„Bakonja fra Brne“ (1892)
-
„Uskok“ (1892, 1902)
Matavulj je bio majstor pripovijetke, često s humorom i objektivnošću, a njegova djela prikazuju život seljaka, građana i ribara, istorijske i savremene događaje, te narodnu kulturu Dalmacije, Crne Gore i Beograda. Njegov stil bio je jasan, prost i realističan, sa izraženim dijalozima i minimalnim opisima pejzaža.
Lični život
U mladosti je doživio ljubavne veze koje je opisao u autobiografiji „Bilješke jednog pisca“. Godine 1891. oženio se učiteljicom Milicom Stepanović, koja je preminula od tuberkuloze, ostavljajući ga u velikoj tugi. Godine 1900. oženio se udovicom Ljubicom Dimović, s kojom je živio u Beogradu u blagostanju i nastavio književni rad.
Smrt i naslijeđe
Simo Matavulj umro je iznenada od moždane kapi 1908. godine i sahranjen je skromno, prema vlastitoj želji. Kasnije je premješten u grobnicu od bjelog mermera, rad vajara Đorđa Jovanovića. Njegova smrt doživljena je kao veliki nacionalni gubitak, a brojne institucije i kolege priredile su komemoracije.
Matavulj je prevodio djela stranih pisaca, uključujući Gija de Mopasana, Čarlsa Dikensa, Emila Zolu, Molijera i druge. Njegove najpoznatije pripovijetke uključuju: „Guske“, „Kraljica“, „Sve je u krvi“, „Snaga bez očiju“, „Đukan Skakavac“, „Uskrs Pilipa Vrlete“, „Boškov post“ i mnoge druge. Njegovo djelo karakterišu realizam, precizna opservacija i sposobnost da prikazuje život u svim slojevima društva, čineći ga jednim od najvažnijih srpskih pisaca svog vremena.
(biografija.org)
