Episkop Nikolaj (u svijetu Nikola Velimirović) rođen je 23. decembra 1880. godine u selu Leliću, od roditelja Dragomira i Katarine. Nakon osnovne škole, gimnazije u Valjevu i Bogoslovije u Beogradu, upisao je Starokatolički bogoslovski fakultet u Bernu, u Švajcarskoj, gdje je 1908. godine odbranio doktorsku disertaciju „Vjera u Hristovo vaskrsenje kao osnovna dogma apostolske crkve“. Već naredne godine odbranio je disertaciju o filozofu Berkliju u Ženevi.
Dana 20. decembra 1909. godine zamonašen je u manastiru Rakovici i rukopoložen u čin jerđakona i jeromonaha. Po želji mitropolita Srbije Dimitrija, jeromonah Nikolaj je izvjesno vrijeme boravio u carskoj Rusiji, koju je doživotno nosio u svojoj duši, ostajući u stalnoj i bliskoj vezi sa Rusima u Jugoslaviji i Americi.
Sa ciljem da upozna zapadni svijet sa stradanjima srpskog naroda u Prvom svjetskom ratu i sa pravednom borbom Srbije za oslobođenje, srpska vlada je uputila jeromonaha dr Nikolaja Velimirovića u Englesku i Ameriku. Osvrćući se na svoju misiju u Americi, episkop Nikolaj je kasnije zapisao da je tada bio poslat da obiđe brojne jugoslovenske kolonije i objasni značaj titanske borbe koju je mala Srbija vodila protiv velike Austrougarske monarhije, ističući da se narod tada brojnim rezolucijama izjasnio za Srbiju i njene ideale.
Prije izbora za episkopa, jeromonah Nikolaj bio je docent Bogoslovije Svetog Save u Beogradu. Sveti arhijerejski sabor Kraljevine Srbije izabrao ga je 1919. godine za episkopa žičkog. Već 1920. godine, po sopstvenoj želji, prelazi u Ohrid. Nakon donošenja Ustava Srpske pravoslavne crkve 1931. godine, sproveo je u djelo ujedinjenje Ohridske i Bitoljske eparhije u jedinstvenu Ohridsko-bitoljsku eparhiju sa sjedištem u Bitolju.
Tokom svog arhijerejskog služenja, u manastiru Kalištu osnovao je snažan centar ženskog monaštva, koji je, zajedno sa manastirima Hopovo i Kuveždin, postao rasadnik srpskog monaštva i doprinio obnovi brojnih opustjelih manastira nakon Prvog svjetskog rata. Kao „ohridski pustinjak“, kako su ga nazivali, upravljao je u ime Srpske pravoslavne crkve cjelokupnim bogomoljačkim pokretom.
Svojom snažnom ličnošću i duhovnom harizmom privukao je i usmjerio duboku narodnu religioznost. Tokom dvadesetih godina XX vijeka oblikovan je bogomoljački pokret, pretežno seoski, koji se isticao pobožnošću i molitvenom revnošću. Iz ovog pokreta potekli su brojni monasi, a obnovljen je monaški život u zapustjelim manastirima Ovčara i Kablara.
Episkop Nikolaj organizovao je i sabore Hrišćanske zajednice, na kojima su se okupljale hiljade vjernika iz svih krajeva. Pored časopisa, redovno su objavljivane knjige i brošure vjerskog sadržaja, pa je do 1941. godine izdato više od stotinu naslova.
Dana 21. juna 1936. godine izabran je za episkopa žičkog. Njegov povratak u Žiču označio je duhovni preporod eparhije: obnovljeni su manastiri, podignuti novi hramovi i snažno osnažen crkveni život. Smatra se da s njim započinje nova epoha u istoriji Srpske crkve, jer je nadahnuo ne samo narod, već i duhovnu elitu.
Vladika Nikolaj bio je izuzetan besjednik, pjesnik, mislilac i misionar. Njegova sabrana djela obuhvataju trinaest tomova, a njegov misionarski rad često se poredi sa djelatnošću Svetog Save. Između dva svjetska rata putovao je u Englesku, Ameriku, Grčku i druge zemlje, redovno posjećujući Svetu Goru i zalažući se za obnovu hilandarskog opštežića. Učestvovao je na brojnim međunarodnim i međucrkvenim skupovima i aktivno se zalagao za obnovu crkava, manastira i spomenika, kao i za humanitarni rad.
Tokom konkordatske borbe 1937. godine stao je u odbranu interesa Srpske pravoslavne crkve. Nakon njemačke okupacije, interniran je u manastire Ljubostinju i Vojlovicu, a potom zajedno sa patrijarhom Gavrilom odveden u logor Dahau 14. septembra 1944. godine. Oslobođen je 8. maja 1945. godine.
Nakon rata nije se vratio u komunističku Jugoslaviju. Živio je u Engleskoj, a zatim u Americi, gdje je do smrti nastavio misionarsku i prosvjetnu djelatnost kao profesor bogoslovija. Umro je 5. (18) marta 1956. godine u Pensilvaniji, a sahranjen je kod manastira Svetog Save u Libertivilu. Njegove mošti prenesene su 1991. godine u rodni Lelić.
Tropar, glas 8.
Zlatousti propovjedniče Vaskrsloga Hrista, putovođo roda srpskoga kroz vijekove, lire Duha Svetoga, radošću monaha i pohvalo sveštenika, učitelju pokajanja i svnarodni Vladiko, Sveti Nikolaje Srpski i Svepravoslavni, moli Jedinog Čovekoljupca da daruje mir i slogu rodu našemu. Kondak, glas 3.
Rođen si u Leliću srpskom, arhipastir bio u Ohridu svetonaumskom, na prestolu Svetoga Save u Žiči stolovao, narod Božji Jevanđeljem prosvijetlio, za Hrista stradao i Dahau pretrpio; zato te proslavljamo, Svetitelju Nikolaje, novi bogougodniče.
(Eparhija Valjevska)
