Milovan Glišić rođen je na današnji dan 1847. godine u selu Gradac, nedaleko od Valjeva. Iako su njegovi roditelji bili nepismeni poljoprivrednici, ljubav prema narodnoj umjetnosti i bajci usadili su mu veoma rano. Od oca je slušao narodne epske pjesme koje je pjevao uz gusle, a od majke narodne priče i predanja.
Da piše i čita naučio je sam, a nakon toga upisao je osnovnu školu u Valjevu. Sa sedamnaest godina preselio se u Beograd i upisao gimnaziju. Kako bi preživio u prijestonici, služio je po kućama, a gimnaziju je završio 1871. godine. Nakon toga dvije godine učio je tehniku na Velikoj školi u Beogradu, ali je ipak odlučio da upiše Filozofski fakultet.
Učio je ruski, njemački i francuski jezik, kao i rusku filozofiju i književnost. Filozofiju je studirao sve do 1875. godine, kada je napustio fakultet. Tokom školovanja sprijateljio se sa Svetozarom Markovićem i uređivao satirični časopis „Vragolan“. Prijateljstvo s Markovićem dovelo ga je u neprilike. Naime, zbog rasturanja njegove knjige „Srbija na istoku“ završio je u zatvoru. Tokom srpsko-turskog rata (1876–1877) služio je u pres-birou, a 1878. godine izabran je za korektora Državne štamparije.
Godine 1881. postao je dramaturg u Narodnom pozorištu, a u nekoliko navrata biran je za pomoćnika urednika „Srpskih novina“. U Narodnom pozorištu ostao je sve do 1898. godine, kada je penzionisan. Ipak, već sljedeće godine izabran je za pomoćnika upravnika Narodne biblioteke. Književni rad započeo je veoma rano, pišući i prevodeći s njemačkog jezika.
Njegov prvi učenički rad objavljen je u đačkom listu „Zora“. Godine 1872. u Novom Sadu objavio je zbirku narodnih pjesama koje je tih godina sakupljao. Družeći se sa Svetozarom Markovićem, pao je pod uticaj njegovih ideja, pa je i sam počeo da piše satirična djela. Objavljivao ih je u humorističnim časopisima „Vragolan“, „Vrzino kolo“ i „Preodnici“.
Upravo je list „Preodnici“ objavio njegovu prvu originalnu priču pod naslovom „Noć na mostu“. Prve pripovijetke počeo je da objavljuje 1875. godine u listu „Otadžbina“. Djela koja je u tom periodu objavio štampana su u dvjema sveskama „Pripovijedaka“ 1870. i 1882. godine. U periodu od 1885. do 1908. godine objavio je još samo šest pripovijetki, štampanih u raznim časopisima i kalendarima.
U međuvremenu je 1891. godine štampana seoska idila „Prva brazda“, a 1904. godine Srpska književna zadruga objavila je izbor njegovih pripovijetki. Osim toga, Glišić je pisao i pozorišne komade. Predstava „Dva cvancika“ premijerno je izvedena pred beogradskom publikom u Narodnom pozorištu 1883. godine, a „Podvala“ je izvedena dvije godine kasnije. Glišićev značaj ogleda se u tome što je u srpsku književnost uveo realističku pripovijetku iz seoskog života.
Uvjeren da je idilična predstava o selu netačna i lažna, odbacio je sentimentalno prikazivanje života, događaja i ljudi na selu. Istina, stvarnost i služenje narodu bile su mu glavne vodilje, što se dijelom može objasniti i kao posljedica učešća u pokretu Svetozara Markovića. Na savjet profesora počeo je da čita ruske pisce, a naročito ga je impresionirao Gogoljev „Revizor“, koji će mu kasnije poslužiti kao model za pokvarenog, lijenog i glupog birokratu.
Prvo je čitao Gogolja i prevodio njegova djela na srpski jezik, a potom je i sam počeo da piše. U njegovim pripovijetkama može se „osjetiti Gogolj“, ali su ona svakako vrijedna i originalna sama po sebi. Njegova djela puna su smijeha i satire. Ismijavao je sveštenike i činovnike, seljake, zelenaše, trgovce i sve one koji su stvorili krizu koja je godinama mučila selo. Glišić je stajao na strani prevarenih i izmučenih seljaka, kojima su birokratija i velike gazde uzeli gotovo sve.
Jovan Skerlić zapisao je da je Milovan Glišić razradio ideje Svetozara Markovića i primijenio ih u književnosti. Jasna, glatka i prijatna priča, dobro uklopljena u zaokruženu cjelinu i obogaćena zanimljivom anegdotom, učinila je Glišićeve pripovijetke bezvremenim, a zdrav i vedar humor i danas se rado čita.
Dramaturški rad Glišić je godinama obavljao u Narodnom pozorištu. Prevodeći komade sa stranih jezika, pripremao ih je za izvođenje na domaćoj sceni. Ipak, dvije drame – „Dva cvancika“ i „Podvala“ – napisao je lično upravo za pozorište.
U „Dva cvancika“ Glišić je pomalo površno oslikao seoski život, dok je u drami „Podvala“, pored humora, unio upravo ono na šta je ukazivao u svojim pripovijetkama – stradanje seljaka od strane zelenaša.
Posebno je zanimljivo to što su obje drame pisane narodnim, odnosno seljačkim jezikom. Pojedini istoričari književnosti smatraju da je „Podvala“ prvi srpski komad iz savremenog života Srba, kao i prva komedija iz seoskog života u našoj književnosti. O njegovom kvalitetu i značaju dovoljno govori podatak da se ovaj komad i danas priprema i izvodi u mnogim pozorištima.
(biografija.org)
