Možda je samo upao u loše društvo: Kako to da se svi saradnici Mila Đukanovića hapse pod teškim optužbama za kriminal?

Vesna i Miloš Medenica, Verica Maraš, Veselin Vukotić, Zoran Lazović, Milivoje Katnić, Veselin Veljović, Blažo Jovanić, Duško Golubović, Drago Spičanović, Petar Ivanović, Milutin Simović, Peđa Bošković, Aco Mijajlović, Saša Čađenović, Jelena Perović…

Spisak je postao sve duži i duži a postoji samo jedna stvar koja ih povezuje – svi su, na ovaj ili onaj način bili dio bivšeg režima  Još jedna stvar koja ih povezuje? Svi su na optuženičkim klupama! (Redakcija se izvinjava ukoliko smo nekoga preskočili, zaista nije iz loše namjere, već je previše onih koji su navodno bili članovi ove kriminalne grupe koju istražuje Specijalno tužilaštvo i ne možemo sve da „pohvatamo“).

Jako je zanimljivo da su svi gorepomenuti pod teškim optužbama za organizovano kriminalno djelovanje od strane Specijalnog državnog tužilaštva. Dio njih su pod istragom zbog (navodnih) finansijskih malverzacija, dio zbog nedomaćinskog upravljanja državnim kompanijama, dio zbog otvorenog pomaganja kriminalnim klanovima kako iz tužilaštva, tako iz pravosuđa, dio zbog korupcije, a dio zbog uticaja na medijsku sferu, a gdje su se pominjala praćenja, prebijanja, sačekuše i tome slično.

Pored optuženičke klupe, kako je već i navedeno, vidljivo je da su svi pomenuti bili bliski bivšem režimu i njihovi aktivni saradnici, da li iz sijenke, ili u javnom životu. Pored brojnih funkcionera i političara koji su pošteno radili svoj posao, ipak postoji jedna velika poveznica između svih pomenutih imena a to je – Milo Đukanović!

Krajnje je interesantno ukoliko se iz ovog aspekta sve posmatra da lično Đukanović nije znao ništa šta se dešavalo oko njega (po staroj dobroj krilatici, nije Milo loš nego ovi oko njega). Međutim, tu se mora postaviti pitanje da li je uopšte i realno da je Đukanović, koji je bio zaštitno lice bivšeg režima bio apsolutno neznaven i da nije znao šta se potencijalno dešavalo oko njega a da je sada isturena mlada garda DPS-a koja panično pokušava ovo da predstavi kao državni udar Milojka Spajića, Andrije Mandića, Alekse Bečića i Vladimira Novovića na tu političku partiju, pogotovo kada se uzme u obzir da su ove optužbe pokrivene onim što je obični narod preživljavao i gledao tokom tri decenije vladavine ove političke partije.

A onda kada bi se uzele u obzir i optužbe brojnih nekada opozicionih političkih partija sve bi trebalo da bude jasnije. Đukanović vjerovatno nije bio toliko neznaven već je u jednom trenutku zaista bio gospodar života i smrti u Crnoj Gori i možda i mozak čitave ove operacije. To bi, logički gledano, moglo da opravda njegovu skupocjenu kolekciju satova, Lidijine skupocjene haljine, vile njemu bliskih funkcionera koji su se bili „dobro skućili“. A kada bi se uzele u obzir i činjenice koje se tiču poslova oko šverca cigareta, narkotika, formiranja kriminalnih klanova, rasprodaja državne imovine… Pa vjerovatno nema toga u Crnoj Gori ko je živio ispod kamena sve ovo vrijeme da ne vidi proces koji je započet prije tri godine.

Možda 2020. godina nije donijela sve što se očekivalo, te da je umjesto promjena donijela zamjene. Ali ono što je sigurno, a što imamo prilike da gledamo ovih dana, je da se svi vraćaju na čuveni skupštinski govor lidera URE Dritana Abazovića da Crnom Gorom (valjda) više nikad neće vladati mafija. A s tim u vezi, možda se ta čuvena izjava može proširiti sa još jednom političkom krilaticom kao i sa jednim redakcijskim pitanjem – je li Medo ipak bio sve u pravu?