Piše Emilo Labudović
„Moć je sposobnost da se ostvari uticaj ili da se nametne volja drugima…“, jedan je od sijaset pokušaja da se definiše ovaj sociološko – filozofski fenomen. Uticati na druge u mjeri da bespogovorno izvršavaju naloge nosioca moći predstavlja najviši stepen njenog ispoljavanja i demonstriranja, naročito ako takvo stanje odnosa predstavlja ne incidentnu već ustaljenu pojavu. Tada se, sa stanovišta demokratske percepcije, ovo stanje definiše kao zloupotreba ili prekomjerna upotreba moći.
U ratnom pravu, prekomjerna upotreba sile smatra se vrstom ratnog zločina, naravno pod uslovom da nije riječ o Amerikancima (atomske bombe, napalm, raketni i torpedni sistemi, itd) ili njihovom poimanju spoljne politike (Mongomeri Slobu Miloševću: „ne radi se o tome da ispunite određene zahtjeve već da uvijek ispunjavate sve zahtjeve“), ali precizno razgraničenje između upotrebe i zloupotrebe moći u društvenim odnosima vrlo je pipava stvar. Jer, u društvu prije svega postoji hijerajhiski uticaj moći (kad se zna ko kosi, a ko vodu nosi) i propisima naložena neka vrsta prećutne obaveze potčinjenih da izvršavaju naredbe nadređenih.
To, dakle, nije sporno, sporno je jedino gdje je granica između poslovne poslušnosti i podaničkog klanjanja i šefovoj sjenci. Ali, to je, onoliko koliko je predmet pravnog sankcionisanja mnogo više pitanje moralnog integriteta i jedne i druge strane. Narod je to odavno definisao sintagmom „ako želiš da vidiš kakav je čovjek, daj mu moć makar na jedan dan“! A kad stanje nekontrolisane i nesankcionisane moći potraje, onda se društvo neopaženo transformiše u diktaturu.
„Sila može sve što hoće, ali ne može dokle hoće“, stara je narodna izreka koja upozorava da nijedna nekontrolisana moć nije zanavijek. Prije ili kasnije, ali jednom obavezno, na ovaj ili onaj način, dolazi do smjene nosioca moći i do prilike da novi odmjere i sankcionišu „uradak“ prethodnih. I tu opet postoji problem ocjene i procjene štete nanesene ptetjeranom (zlo)upotrebom moći prethodnih. Za neke, oštećene i ozlojeđene, ni smrtna kazna nije dovoljna da obešteti stvarni gubitak i duševni bol nanesen žrtvama samovolje, dok su oni drugi pristalice odgovarajuće sudske kazne. Naravno, pristalice režima u kojem je ta moć ispoljavana svaku kaznu predstavljaju ne kao manje ili više opravdanu već kao osvetu ili odmazdu.
Ali, ima nešto što, ipak, i najmanju kaznu čini opravdanom i cjelishodnom, nešto što i onih godinu i devet mjeseci dosuđenih doskorašnjoj kraljici crnogorskog pravosuđa čini relativno prihvatljivim. Kakva god i kolika god da je kazna, ona je direktna poruka da ruka pravde kad – tad dosegne koliko je nužno i da „pretjerana upotreba moći“ nije zdrava. To je, takođe, i jasan nauk novim nosiocima moći da će jednom i sami na tas vage kojom se mjeri i odvaja zakonito od onog drugog ponašanja.
„Ne sudi, da ti ne bude suđeno“, zapisano je u Bibliji, i, ako već moraš da sudiš i upravljaš ljudskim sudbinama, neka to bude „ni po babu, ni po stričevima“! I, mada još uvijek sudanije teta Vesni nije pravosnažna, dovoljno je snažna za jasan nauk na oba kraja batine.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
