Piše Čedomir Antić

Savremena Crna Gora je neobična zemlja. U Birselu je zbog njenog bezumnog, ideološkog fanatizma, bespogovorno prihvaćenih ludorija vouk kulture i neprimjene rusofobije proglavašaju „šampionom“ nekakvih evropskih integracija. Ipak, to je država koja nikada nije donijela antiautoritarne zakone. Ona se nikad nije suočila sa svojim fašističkim, staljinističkim ni titoističkim nasleđem – a ima ih sva tri. Do 2020. njome je vladao jedan autoritarni nastavljač ranijeg komunističkog režima, što ju je činilo poslednjim ostrvom hladnoratovskog svijeta – jedinim preostalim posle Revolucije karanfila u Portugaliji i pada režima Marsela Kaetana.

Crna Gora nikada nije zvanično otvorila dosijee političkih neprijatelja iz vremena komunizma. Duboka država koju su za vrijeme Đukanovićevog režima preuzeli zapadnjaci nikada nije dozvolila suočavanje sa prošlošću. Odnos prema nekadašnjoj „zavjetnoj zemlji“ Rusije (ambasadora Ignjatjeva) bio je još preverzniji nego prema „demokratizovanoj“ Italiji u kojoj su se Crvene brigade pojavile, između ostalog, i zato što je većina policijskih prefekta šezdesetih godina na svojim mjestima radila i u Musolinijevo vrijeme.

Navedite molim vas, kada je polsednji put diktatoru zaslužnom za strijeljanje desetina hiljada sugrađana negdje u Evropi podignut spomenik. U Podgorici je prije par godina iz opskurnosti izvađena kopija jedne Brozove statue i podignuta pred grupicom fanatika, crnogorskih šovinista i neokomunista, uz odobravanje većine države elite. Crna Gora je svakako jedina država čiji se predsjednik izvinio zbog toga što je njena skupština donijela rezoluciju o osudi zločina u dva koncentraciona logora tokom Drugog svjetskog rata!

Crna Gora je jedina država koja je „priznala“ da je na svojoj teritoriji tokom devedesetih godina imala „logor“ u kome istina niti jedan hrvatski ratni zarobljenik nije poginuo niti umro. U Albancima i muslimanima naseljenim krajevima države odavno su podignute mnogobrojne spomen-ploče i druga obilježja saradnicima fašista i raznim istorijskim ličnostima koje su se istakle pred vječnošću robeći i ugnjetavajući srpski narod. Još od Đukanovićevog vremena problem je samo Spomenik Pavlu Đurišiću, majoru i komandantu JVuO na prostoru Crne Gore.

Ovom prilikom neću ulaziti u bezvodne rasprave o tome da li je komandant kog 1943. privremeno zarobljavaju Njemci bio saradnik okupatora. Neobično je da jedan kolaboracionista od Vermahta otima sela i gradove. Ne bih raspravljao ni o zločinima njegovih trupa nad muslimanima – Dragoljub Mihailović nije izvršio niti naredio ubistvo niti jednog Hrvata ili muslimana, pa je opet Baba Roga za prosječno dijete nacionalne većine u Zagrebu ili Sarajevu. Dovoljno je da kažem da je srazmjera ubijenih civila između četnika i ustaša odnosno muslimanskih milicija u Drugom svjetskom ratu daleko nepovoljnija po Srbe nego što je rad iz devedesetih bio štetan po muslimane. No, slijedeći analogiju, zamislite da je umjesto Nasera Orića – koji je iz Srebrenice pobjegao i ostavio svoje sunarodnike gnijevu neprijateljske osvete i savezničke nekro politike – bio recimo, komandant Armije RBiH, a sa njime i reis. Pa da su umjesto dvadeset kilometara kroz srpske položaje išli 400 kilometara sve zajedno sa ženama, djecom i starcima. Pa da su ih posle tog strašnog puta sačekali ne samo Vojska Republike Srpske nego i TO Republike Zapadne Bosne Fikreta Abdića, pa da su komandanta Halilovića – ne zna se još da li iskasapili ili spalili u logoru u kojem je ubijeno bar stotinu hiljada muslimana, a da su ostatak poubijali pripadnici treće vojske, koja je preuzela reisa Cerića, mrcvarila ga na putu nazad, pa mu se danas ne zna ni grob…

Zamislite takav razvoj. Nije mnogo teško, istorija je krvava, brutalna i nepravedna. Malo je teže zamisliti da tih osam hiljada mučenika, protiv kojih su ratovali nacisti, ustaše i komunisti, danas ne mogu da dobiju svoj spomenik. Kada govorimo o nenormalnom ponašanju političke većine na Cetinju . gradu dvojice nedavnih masovnih ubica – zaboravljamo masovno stijeljanje viđenijih ljudi ovog grada na kraju Drugog svjetskog rata. Umjesto da se sočie, većinski mediji u Podgorici uz podsmijeh primijete kako su ih strijeljali zarobljeni, pa prisilno u partizane mobilisani, bivši četnici.

Među Srbima u Crnoj Gori nema autošovinista. Svi oni su na putu samomržnje postali nacionalni Crnogorci. Svakoga njegove rane najviše bole i treba dozvoliti spomenike čak i neprijateljima. Proputujte malo austrijskim gradićima, pa ćete vidjeti kako je u većini na centralnom trgu vitez sa šlemom Vermahta. Ja želim da vjerujem da je to tuga za poginulim očevima, a ne radost zbog 40.000 masakriranih Kozarčana.

U godini u kojoj u Hrvatskoj 13% stanovništva pjeva „gradiškim mesarima“, kada ruše ćirilične i spomenike ratnim žrtvama sa srpskih grobalja širom Hrvatske. Dvije godine nakon što je francuski ambasador u Prištini naložio uklanjanje originalne spomen – ploče sa srpskog vojničkog groblja koje je posjetio (!)… u Crnoj Gori, zemlji u kojoj su jame sa žrtvama komunista i dalje neobilježene a nešto ne mogu da pronađu stratišta na kojima su crnogorske komuniste ubijali četnici, na vlasti je i dalje grupa oportunista koji su poput Mila Đukanovića uvijek znali kada da kleknu i kada da – svakome ko bi im mogao koristiti – ponude najmiliji dio svog tijela. Na srpski narod oni i dalje gledaju kao na idelanu žrtvu ili, u boljem slučaju, kao na koristan kusur.

Poučite se nacionalni Crnogorci od Srba i Srbije. Dozvolili smo spomen obilježje Janošu Damjaniću, renegatu koji je skrivio smrt hiljada Srba pa čak tvrdio da bi se ubio ako bi to značilo da će sa ovog svijeta nestati i poslednji Srbin. Učinili smo to da bi i mi imali isto pravo – da čuvamo spomen na svoje žrtve tamo gdje i same i uvijek nisu samo i isključivo stradalne. Uzalud rušite spomenike srpskim komandantima. Dokle god se tako budete držali, spomenik majoru Đurišiću biće nesrušiv. Slobodan Jovanović je o generalu Mihailoviću napisao sledeće riječi koje važe i u ovom slučaju: „Za života on je bio gonjen, klevetan, mučen i najzad, umoren. Njegovo tijelo je raznijeto na komade i on nema groba, ali on i dalje živi u duši srpskog naroda i tu će živjeti uvijek dok srpsko ime bude trajalo.

(Izvor: Politika/Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi