Piše Luka Tapušković

Dosadilo je više, eo dvije godine ove Vlade pričamo o ekonomiji, ajmo malo opet na četnike i partizane, da se ne izgubi stara dobra tradicija. Na ovom krvavom Balkanu malo toga je potrebno da krv ponovo proključa, baš kao što je ključala prije 80 godina u Drugom ratu. I tako dok mediji i društvene mreže grme od fotografija vojvode Đurišića, od onih koji dijele fotke uz taktove „Đurišiću mlad majore“, do onih drugih koji bi opet da se „ćeramo“ po ovim čukama, vidimo da je najpametniji tip u državi onaj što je napravio koktel od 5-6 narkotika, jer ovaj jad što nas je naša’ i o čemu mi pričamo 80 godina posle najveće bratoubilačke muke koja nas je našla i način na koji se prema njoj postavljamo je porazno po svakog od nas. Mnogi opravdano pitaju čemu ovo i zašto sada, ali evo šta je sve Crnoj Gori donijelo postavljanje spomenika.

Za početak, da se lupim u prsa junačka i kao što svako kafansko slovo nalaže da „rečem đe su moji bili“. Četnički sam potomak, praunuk Ljuba Tapuškovića, komandanta cerovičke čete. Prađeda su mi sa leđa ubili partizani, a svakako, dobro znate da nisam neki ljubitelj komunističke ideologije. Ipak, razumijem stranu koja kritikuje postavljanje spomenika Đurišiću, opet su oni potomci nekih drugih koji su bili sa druge strane rata. Razumljiva je averzija i priča o „saradniku okupatora“, iako nikad nije sve baš crno-bijelo pa je zanimljivo ukazati na činjenicu da je nekada najkomunističkija zemlja SSSR na početku rata sarađivala sa nacistima, pa posle ulećela u Berlin. Ipak, četnici su nekim drugim porodicama nanijeli nenadoknadivu bol, i normalno je da neće, niti je prirodno, da ih vole.

Sa druge strane, isto mi je nejasno čuđenje svih pomenutih. Vau, poštovaoci četničkog pokreta dižu spomenik četničkom vojvodi. Kako neočekivano… Iako lično ne shvatam motiv, kao ni trenutak, digla se nenormalna tenzija povodom ovog čina iako imamo mnogo važnijih stvari na repertoaru za diskusiju. Lično smatram, kad se već spomenika tiče, da je mnogo važnije na nekom ljudskom planu da se podigne dostojan spomenik kod Pasjeg groblja pokraj mog Kolašina, kao i pored jama kraj Nikšića koje su pune kostiju ljudi bez groba a o čemu je i mitropolit Metodije, koga eo razapeste, jedini u skorije vrijeme pričao. Da ne pričamo o masakru na Zidanom Mostu a gdje i dalje, mimo predsjednika Skupštine i predstavnika srpskih političkih partija, niko ne odlazi na pomen. Ali dobro, svako bira način djelovanja.

Razumijem i poziciju Srpske pravoslavne crkve i mitropolita Metodija u svemu ovome. Zamisli jednu vjersku organizaciju kojoj je komunizam, na kraju rata, ubio 78 sveštenoslužitelja na čelu sa mitropolitom Joanikijem, uz sve priču o „jahanju popova“. Pa složili bi ste se da ni tu ne bi baš cvjetala ljubav. Ipak, danas imamo situaciju da potomci kako četnika tako i partizana danas poste i pričešćuju se ne u slavu niti četnika niti partizana nego u slavu Hristovu. I zato sam lično i pobornik teza koje neće dalje da unose razdor kako u Crkvu tako i u njen vjerni narod jer je upravo taj narod Crkva. I Crnoj Gori je takođe potrebno jedno generalno pomirenje a ne ponovno skakanje za vratove. Ali, sad, jesam li baš protiv podizanja spomenika? Naprotiv. Na prvu, iskreno, nije mi se dopalo, ali sad, kad su mnoge stvari isplivale odlično je što je ovo ovako ispalo.

Tu dolazimo do poente svega ovoga a to su aršini. I to oni dvostruki. Ministarka kulture i medija se nakon postavljanja spomenika Đurišiću naprasno sjetila da postoje i brojni drugi sporni spomenici u Crnoj Gori poput onog Jusufu Čeliću u Gusinju, ulice Osmana Rastodera u Petnjici a koje niko nije dirao do sada već 10ak godina. CDT je onda imao brilijantnu ideju – da se makne spomenik i Svetom Simeonu Mirotočivom i Nikoli Tesli. Pa svaka čast. Fenomenalna ideja. Ali dvoje mogu da igraju ovu igru. Kad smo već tu, pa zašto da ne, što ne maknete i spomenike komitama u Nikšiću (isto saradnici okupatora, doveli fašiste na vlast u Italiju) kao i spomenik Božićnom ustanku u čuvenoj „Nikaviše1918-oj“. To su vam oni što su kasnije dovukli Crnu Goru do Petrovdanske Skupštine kada se Crna Gora 12. jula oslobodila „velikosrpske okupacije“ i kad su probali da naprave mini NDH al su ipak malo kiksali jer je došao 13. jul (pod vođstvom, opet, Đurišića, kad su četnici i partizani ustali al znamo šta se kasnije događalo). Ne može a da se ne pomene i himna čija je poslednja dva stiha pisao Sekula Drljević, koji je, gle čuda, bio jedan od pobornika ustaštva i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori… Da ne pominjemo mural Krstu Zrnovom Popoviću koji stoji eo dan danas. Njega na primjer ne diraju, ali ne daj Bože da neko trobojku nacrta na pasareli. Čitava garda se tada digne.

Lista spornih stvari je duga – ali se samo za jedne reaguje a na druge se ćuti. Pritom, reaguje se prenoseći fotografije uhapšenih ljudi dok su se privatno slikali ili sa predsjednikom Skupštine ili sa mitropolitom ne bi li se na nešto „aludiralo“ i pribavio kojekakav poen… Pa dokle braćo?!? Dokle ćemo da se ganjamo po čukama i gorama i da samo jedna strana vječito bude krivac za sve? Eto, jesam iz četničke porodice, ali i nisam pobornik podizanja spomenika iako volim da zatancujem uz Đurišiću mlad majore. Smatram da je nepotrebno i mislim da su neki drugi spomenici žrtvama mnogo važniji od onih koji veličaju nečije lik i djelo. Al kad ćemo već tako, kad može Tito u Podgorici, onda može i Pavle. Vala stvarno smo se izigrali Drugog svjetskog rata više u Crnoj Gori dovoljno da ukapiramo da jes zanimljivo jednima, zanimljivo je i drugima, a ostatak će samo da se uvati za glavu i da reče – „a što je ovo, đe mi živimo“… Moramo polako početi da shvatamo da u Crnoj Gori postoje potomci i četnika i partizana. I jedni i drugi su građani ove države, neki idu u crkvu, neki ne, ali su tu. I četnici, i partizani, a iskreno, i njihovi sinovi i ćerke, davno počivaju pod zemljom, dok je ova priča itekako živa bezmalo 80 godina. Ako nismo dovoljno sazreli kao narod da se više ne svrstavamo kao kroz istoriju već da radimo na tome da se istorija posmatra kao LEKCIJA gdje težimo i činimo sve da se ista ne ponovi, onda propalo se.

A pravo da vam rečem, između četnika i partizana i neke nove ćeranije kroz Crnu Goru, biram lednoga zidara na ovih 40 stepeni podgoričkoga žaropeka. Ali Jelena ili Zaječarca, Nikšićko vam ništa ne valja braćo Crnogorci. Ipak sam iz četničke familije🍻

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi

Pročitaj još

ZNAČI – VUČIĆ

ZNAČI – VUČIĆ
INSPEKTORI POARO I POHARO

INSPEKTORI POARO I POHARO
Govor Milanov za antologiju

Govor Milanov za antologiju