Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija na svečanoj akademiji povodom 99 godina od Mojkovačke bitke, 9. januara 2015. godine u Mojkovcu
Mir Božiji, Hristos se rodi!
„Za tri dana tri srpska Božića takve bitke i takvog krvoprolića nije bilo od kad ljudi pamte.“
To su riječi koje je zapisao učesnik Mojkovačke bitke, znameniti pjesnik Radovan Bećirović Trebješki. Ove godine se navršava trideset godina od njegovog upokojenja i dobro je da ga se sjetimo, jer je, na prvom mjestu, blagodareći Radovanu Bećiroviću i njegovoj pjesmi „Mojkovačka bitka“, taj događaj ostao zapisan ne samo u istoriji nego upisan i urezan u svako srce i razum trezvenih Crnogoraca, od toga vremena pa evo do danas, kada obilježavamo 99-godišnjicu Mojkovačke bitke.
Mojkovac je zaista događaj istorijski. Ja bih rekao da je Mojkovačka bitka kruna svih velikih oslobodilačkih događanja u novijoj istoriji Crne Gore.
Ta događanja počinju sa bitkom na Martinićima 1796. godine, u mjesecu julu, a nastavljaju se bitkom na Krusima, septembra iste te godine, kada je onaj Bogdan Vukov, ono dijete, donio glavu Mahmut-paše Bušatlije pred Svetoga Petra Cetinjskoga. Ispred crkve, koja i danas postoji, ima kamen gdje je sjedio Sveti Petar i gdje je brojao, i izbrojao tako četiri hiljade turskih glava. Među njima je bila i glava Mahmut-paše Bušatlije, kome je on poručivao: „Čestiti pašo, mani se ove moje sirotinje. Idi, mi smo te i pustili da ideš prema Bosni u svoje vrijeme, nećemo ti smetati.“
Ali pošto se ovaj pripremao da se osveti za Martiniće, Sveti Petar mu poručuje: „Čestiti pašo, ako je pravda na tvojoj strani, da Bog da prvo zrno koje puklo mene pogodilo. Ako je pravda na našoj strani, neka Bog presudi među nama“ – ne kaže Sveti Petar „da Bog da tebe zrno ubilo“, nego: „neka Bog presudi među nama“. I kada mu je donijeta glava, kaže: „Čestiti pašo, evo Bog presudi na čijoj je strani pravda Božija“.
Dakle, bitka na Krusima, pa onda bitka na Grahovcu – koja je nastavak te dugotrajne borbe za slobodu. Samo najznačajnije od njih da pomenemo. Onda bitka na Fundini, onaj Velji rat 1875–1878. godine, koji je urodio Berlinskim kongresom 1878. godine, kada su i Srbija i Crna Gora dobile svoju nezavisnost, istoga dana i na istom mjestu.
Prije Prvog svjetskog rata i Mojkovca, svakako treba pomenuti i Balkanske ratove. U Prvom balkanskom ratu ovaj grad, grad Uroša I, raškoga kralja i vladara, pripao je prvi put u istoriji Crnoj Gori, poslije oslobođenja ovih krajeva 1912. godine. Zna se da su ovi prostori, kako je pjevao kralj i gospodar Crne Gore Nikola I Petrović, „stožer Raške zemlje“ – ne kaže Montenegra, nego Raške zemlje. Treba da zapamtimo tu pjesmu kralja Nikole.
Posebno se radujem što je večeras ova akademija započela himnom kralja Nikole „Onam’, onamo“, koju su pjevali i mojkovački vitezovi za Božić 1916. godine. To je bila njihova himna, to je bila himna Crne Gore toga vremena. Dobro je da se ona upravo večeras ovdje čuje, jer je, blagodareći toj himni, 1912. godine došlo do oslobođenja ovih krajeva od vjekovnoga turskoga ropstva.
Blagodareći toj himni i pamćenju upisanom u biće Crnogoraca došlo je do oslobođenja Kosova i Metohije, a onda i do onog tragičnog rata za Skadar, kada je – to je mnogo zanimljivo, a to mnogi i ne znaju – bio sklopljen tajni sporazum između srbijanske kraljevske vojske i crnogorske vojske da se, kada se Skadar oslobodi, izvrši ujedinjenje Srbije i Crne Gore. Zna se šta se dogodilo sa Skadrom, pa nije ni došlo do toga ujedinjenja. I poslije toga događaja, 1913. godine, ponovo je između tadašnje vlade Crne Gore i srbijanske vlade bilo razgovora o ujedinjenju Srbije i Crne Gore.
Prvi svjetski rat i njegov početak pokazatelj su koliko je duboko bila ugrađena u biće i Srbije i Crne Gore želja za ujedinjenjem, i nije slučajno da se to manifestovalo i potvrdilo upravo ovdje, na Mojkovcu.
Ne treba izgubiti iz vida jednu veliku istorijsku istinu, da je još Sveti Petar Cetinjski imao plan obnove sloveno-srpskoga carstva i da se čak sa Francuzima i sa njihovim generalom Marmonom dogovarao da i krajevi Dalmacije, Dubrovnik i Bosna, zajedno sa ovim prostorima, budu osnova obnove Dušanovoga carstva.
Sve što se poslije toga događalo, i sve što se događalo za vrijeme Svetoga Petra II Lovćenskog Tajnovidca, bilo je usmjereno u tom pravcu. Naročito je Sveti Petar II Lovćenski Tajnovidac bio dubinski vezan za Kosovo. Sva njegova poezija to potvrđuje i svo njegovo djelo i proroštvo koje je ostavio, vezujući i svoju i sudbinu naroda za Kosovo – Kosovo je „grobnica“ u koju je „zakopano naše nadanje“.
To se vidi i iz onoga što je rekao nekom Dimitriju, Vojvođaninu, prilikom posljednjeg svog boravka u Italiji, kada mu je ovaj rekao da nije odavno bio kući. A Njegoš mu na to kaže: „Nemamo je, brate, sagorjela nam je na Kosovu“.
Te riječi Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca na neki način su uvod u Mojkovačku bitku. Preko Matije Bana, 1848. godine, on poručuje knezu Srbije Aleksandru Karađorđeviću: „Ti za kralja u Prizren, a ja za patrijarha u Pećku patrijaršiju!“
Ta njegova ideja ostvarena je 1912. godine, kada je, poslije oslobođenja Metohije, kralj Nikola I podario ključeve manastira Dečana i Pećke patrijaršije – „zadužbina njegovih slavnih predaka“ – da ih čuva i da u njima odjekuje pjesma Bogu Hristu i pjesma narodu koji se oslobodio.
A kada to već pominjemo, moram da vam kažem da smo, kada smo prije neku godinu presvlačili mošti Svetog Petra Cetinjskoga, pored njegovih nogu našli dva ključa. Postoje svjedočanstva da je jedan ključ onaj koji je knjaz Danilo, prestolonasljednik, dobio od Esad-paše prilikom oslobođenja Skadra, a drugi ključ je onaj manastira Dečana. Te ključeve je tadašnji mitropolit pećki Gavrilo, prvi mitropolit pećki poslije ukidanja Pećke patrijaršije 1776. godine, donio i, kao mitropolit crnogorski, pohranio u kivot Svetog Petra.
Pominjem mudrog mitropolita crnogorskog Gavrila, potonjeg patrijarha srpskog, jer je on bio aktivni učesnik i na Mojkovcu sa svojim prijateljem Jankom Vukotićem, i isto tako je išao onom drugom stranom preko Foče zajedno sa ratnicima sve do Glasinca.
Dakle, Gavrilo Dožić je te ključeve sačuvao, i šta da radimo mi sa tim ključevima nego da ih ostavimo kao svjedočanstvo istinitosti one pjesme i himne kralja Nikole „Onam’, onamo za brda ona“. Jer to je plod te pjesme i nadahnuća cara junaka Nikole I Petrovića i njegove velike ideje oslobođenja.
Pa i onda kada je kralj Nikola bio u izbjeglištvu i kada je došlo do preustrojstva Crkve i obnove Pećke patrijaršije, on nije bio protiv toga, nego je ostalo zapisano u „Glasu Crnogorca“ kako kaže: „To je ono za šta sam se ja borio čitavog svog života i zašto sam i postavio Gavrila za prvog pećkog mitropolita, da onda kroz njega i preko njega dođe do obnove Pećke patrijaršije“.
Jedino se bunio kralj Nikola što za sjedište obnovljene patrijaršije nije određena Pećka patrijaršija, već tada privremeno Sremski Karlovci.
Dakle, i sa te strane gledano, Mojkovačka bitka dobija na značaju – preko ličnosti Svetog ispovjednika Gavrila, velikog patrijarha srpskog, jedne od najznačajnijih duhovnih ličnosti Evrope XX vijeka, koji je zajedno sa Svetim vladikom Nikolajem žičkim i sveameričkim kraj rata dočekao u Dahauu.
U vrijeme Prvog svjetskog rata i patrijarh Dimitrije, tada još arhiepiskop i mitropolit Srbije, aktivno je učestvovao u tragičnim ratnim zbivanjima. I on je zajedno sa starim kraljem Petrom i prestolonasljednikom Aleksandrom prešao preko Albanije do Krfa, a potom do Soluna, pa se vratio u oslobođeni Beograd, da bi se oko njega vaspostavilo jedinstvo Pećke patrijaršije.
A da bi se to dogodilo, prethodno se dogodila Mojkovačka bitka, koja je u presudnom trenutku spasila srbijansku vojsku i kralja, a sa njima i mitropolita Dimitrija. Jer da nije bilo otpora na Mojkovcu, bila bi presječena odstupnica srbijanske vojske od Niša preko Kosova, Prištine, Pećke patrijaršije, Rugovske klisure, pa preko Crne Gore do Podgorice i dalje prema Skadru, Draču i Valoni.
Dakle, ovdje se na Mojkovcu našla crnogorska vojska pod komandom Janka Vukotića, sa blagoslovom kralja i gospodara Crne Gore Nikole Petrovića, onoga kralja koji je neposredno poslije objave rata od strane Austro-Ugarske Srbiji poslao svoj čuveni proglas u kojem govori da „dva stara srpska kralja“ nastavljaju tradiciju svojih predaka i bore se protiv nasilnika i tirana koji su ponovo krenuli da im oduzmu ljudsko dostojanstvo i slobodu.
Mojkovac zaista predstavlja jednu epopеju. Jevanđeljski se kaže da nema veće žrtve od one da neko život svoj žrtvuje za brata svoga, za bližnje svoje. To je najdublja ljubav – žrtvovanje sebe za spas drugoga. I svi oni koji su ovdje poginuli upravo su ta buktiња, ta stamena žrtva, po svojoj prirodi hristolika, a dogodila se upravo na „tri dana tri srpska Božića“.
Blagodaran sam Mojkovčanima što su počeli u svoje vrijeme, dok sam ja bio ovdje kao mitropolit, što su to nastavili sa bratom Joanikijem od obnove Budimljansko-nikšićke eparhije i što su završili gradnju spomen-hrama Hristovog Roždestva, koji je danas ukras ovoga grada i Crne Gore.
Spomen-hram je posvećen Roždestvu Hristovom, upravo onom danu u kojem se odigrala ta strašna bitka. Crkva sve pamti.
Mojkovačka bitka predstavlja krunu svih velikih oslobodilačkih događanja u novijoj istoriji Crne Gore.
(In4s)
