Misteriozni ljudi iz sjenke: Tramp ne vlada Amerikom

Današnje događaje u svijetu suštinski određuju odnosi između tri sile – SAD, Kine i Rusije. Amerika je, „pod svojim uslovima“, najprije pokušala da se približi Rusiji, zatim se, poslije otkazivanja samita u Budimpešti, okrenula Kini. To pokazuje da je trenutni predsjednik SAD samo igračka u rukama nevidljivih lobija.

Donald Tramp, „najnoviji američki predsjednik“, izvjesno je, ne vlada spoljnom politikom SAD. On je samo oligarh, šoumen, glumac specijalizovan za nastupe u rijalitima, kome je dozvoljeno da, manje ili više uspješno – kako se uzme – glumi predsjednika SAD.

Ko onda vlada Amerikom? Teško je reći. Pravi akteri ovog napetog trilera se ne vide. „Duboka“, ili, kako kaže bivši britanski obavještajac Alister Kruk, „mračna država“. Uticajni, nevidljivi lobiji? Ljudi iz sjenke, koji odbijaju da izađu na svjetlost dana?

Pojedini Trampovi bivši saradnici sada već dovode u pitanje i njegovo mentalno i psihičko zdravlje. To je, naravno, nebitno: dobar je onaj ko radi ono što mu se kaže.

Trampova politička šizofrenija

Tramp je došao na vlast na čelu pokreta „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ (MAGA), koji je, sem na riječima, ubrzo odbacio. Obećavao je i da će pripojiti Kanadu, Grenland ili Panamu, čak i „novo zlatno doba Amerike“, ali to, uključujući i samog Trampa, više niko i ne pominje, kako piše RT Balkan.

„Politička šizofrenija“ je pojam koji označava čudan fenomen: u govorima jednog državnika čuju se mnogi i različiti glasovi. A Tramp je, izgleda, spreman da sklopi sporazum sa svima u Americi, ukoliko su dovoljno uticajni. On nije „car“ ni „kralj“ – postao je predvidljiv u svojoj nepredvidljivosti.

Drugim riječima, Tramp je postao zamoran i dosadan. Pregovori sa njim više nemaju smisla. Njegovih prijetnji se još malo ko plaši.

Jednog dana možete „gorjeti u paklu“, drugog možete sa njim „sklopiti sjajan, najbolji sporazum“.

Ipak, problem sa (političkim) spektaklima je što svaki novi treba da zasjeni onaj prethodni, jer „teške“ riječi, ukoliko se stalno upotrebljavaju, gube smisao i značenje.

Od Enkoridža, preko Busana, do Pekinga

Primjer za to je sastanak sa Putinom u Enkoridžu, na Aljasci, koji je nešto obećavao. Putin je za Trampa bio „sjajan momak“ i „moj prijatelj“. Naredni sastanak, koji je trebalo da se održi u Budimpešti, otkazala je američka strana, jer je Rusija odbila da prihvati američke uslove o sklapanju primirja duž trenutnih linija vatre.

Sljedeći primjer je sastanak sa kineskim predsjednikom Si Đinpingom u Busanu, u Južnoj Koreji. I ovdje je kineski lider „bio sjajan momak“. Ali, Tramp je došao da moli Peking za ustupke u ekonomskom ratu koji je sam pokrenuo.

Tramp je od kineskog lidera dobio samo uzdržani, konfučijski osmijeh i maglovita, nejasna obećanja. I nijedan potpisani sporazum.

Kako je naknadno primijetio brazilski geopolitičar Pepe Eskobar, Tramp se, čim je sletio u Ameriku, pohvalio „sjajnim dogovorima, koji, možda, postoje samo u njegovoj glavi“.

Potom je u Pekingu u sasvim drugačijem tonu i pristupu uslijedio sastanak Sija i premijera Rusije Mihaila Mišustina, na kojem su, prema izvještaju RIA Novosti, razgovarali o investicijama i konkretnim zajedničkim projektima.

Prema riječima Mišustina, riječ je o nastavku sprovođenja prethodnih odluka lidera dvijeju zemalja. Tu je sve predvidljivo i jasno.

Da li je na pomolu zaokret u spoljnoj politici SAD?

Današnje događaje u svijetu suštinski određuju odnosi između tri sile – SAD, Kine i Rusije. Amerika je, „pod svojim uslovima“, najprije pokušala da se približi Rusiji, zatim se, poslije otkazivanja samita u Budimpešti, okrenula Kini.

To pokazuje da je trenutni predsjednik SAD samo igračka u rukama nevidljivih lobija. Jedan lobi navija za Rusiju, drugi za Kinu. I to je u sasvim duhu „Kisindžerove diplomatije“, kada su SAD uspjele da „probiju led između Kine i SAD“ i razbiju tadašnji komunistički blok.

Tramp se ponovo okrenuo Kini, koju je, naročito tokom prvog mandata, želio da baci na koljena.

Nedavno je uticajna RAND korporacija, najstariji američki tink-tenk, objavila izvještaj u kome predlaže nešto slično: ključni dio dokumenta RAND-a je da „Kina i SAD treba da teže da postignu modus vivendi kroz prihvatanje političkog legitimiteta druge strane“.

Naš izbor

To je nešto novo, piše Alister Kruk za sajt „Fondacija strateške kulture“, ali još je značajnije pošto RAND predlaže da obje sile treba da priznaju i prihvate legitimitet druge, umjesto da je posmatraju kao „zloćudnu prijetnju“.

Odnosno, RAND predlaže da američko rukovodstvo odbaci ideju o „apsolutnoj pobjedi nad Kinom“ i da prihvati politiku Jedne Kine, tako što će prestati da provocira Peking kroz vojnu podršku tajvanskom separatizmu.

Druga je stvar da li ovakav zaokret uopšte može da bude prihvaćen u Vašingtonu, jer je za ovakvu radikalnu promjenu potrebno vrijeme. Međutim, kako dodaje Kruk, nema sumnje da RAND posjeduje ogroman uticaj na spoljnu politiku SAD.

Sve dublji raskoli u strukturnoj arhitekturi „mračne države“

Pravo pitanje je, naglašava bivši britanski obavještajac, da li ovaj izvještaj otkriva duboki raskol u strukturnoj arhitekturi „mračne države“? Izgleda da se, u odnosu na Kinu, u američkim vojnim krugovima formirao „tehnički stav da SAD ni na koji način ne mogu vojno da se suprotstave Kini“.

Odnosno, SAD više ne mogu da pobijede u ekonomskom, tehnološkom ili vojnom sukobu sa Kinom. Za sada se čini da je na vidiku „nelagodno primirje“.

Ipak, još jedno važno pitanje ostaje bez odgovora: ko uopšte kontroliše spoljnu politiku SAD? Jedno je, međutim, očigledno: Tramp ima malo ili nimalo uticaja na spoljnu politiku SAD, zaključuje bivši britanski obavještajac. On je u potpunosti kooptiran u „mračnu“ ili „duboku državu“.

Međutim, „stari, udobni svijet“ ni na koji način ne može da se vrati“, dodaje Kruk, ma koliko to željeli.

Za Vašington nastupaju nova, čudna vremena, sa gomilom „crnih labudova“ koji se pojavljuju na horizontu. Jedan od tih „crnih labudova“ je i pitanje enormnog spoljnog duga SAD.