Mirna reintegracija

Piše o. Darko Ristov Đogo

Tragom vijesti o izjavi estradne umjetnice Aleksandre Prijović o tome da ona nije srpska pjevačica jer je, eto, odrasla, u Belom Manastiru koji se nalazi u Republici Hrvatskoj, vrijedno je podsjetiti se načina na koji se došlo do stanja stvari a djelimično i do stanja svijesti koje gospođa Prijović ilustruje, zastupa i na osnovu kojega, između ostalih njenih kvaliteta, gradi svoju nesumnjivo uspješnu karijeru.

Danas je sasvim zaboravljen Erdutski sporazum koji su potpisali Hrvoje Šarinić i Milan Milutinović 12. novembra 1995. Svega desetak dana prije Dejtona, a nakon „redarstvenih akcija“ „Bljesak“ i „Oluja“, sporazumom su se Hrvatska i Srbija dogovorile da područja Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema budu mirno reintegrisana u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Proces je trajao nekoliko godina, ali je okončan uspješno – bez izbjegličkih kolona i stradanja, bez otpora i mnogo halabuke ovi dijelovi nekadašnje Republike Srpske Krajine, neposredno naslonjeni na Republiku Srbiju, postali su neotuđiv dio Republike Hrvatske. Mirkovci, Dalj, Borovo Selo, Beli Manastir i, naravno, Vukovar, našli su se tamo gdje su ih hrvatski vojni ciljevi smještali na početku zagrebačke oružane secesije, a Srbi u njima u društvenom položaju koji im je predviđen prije RSK. Kakvo je to stanje – znaju samo oni koji tamo žive. Kada iz srpske Posavine pređete u pitome i sjetne šumarke i neprekidne slavonske njive, sabere se neka bezgranična tuga u srcu. No to je možda samo moj doživljaj.

JEZIČKO SRAVNJIVANJE

Za objektivnu sliku događaja možemo da se okrenemo podacima. Pogledajmo, recimo, demografsku strukturu Belog Manastira. Prema popisu iz 2011, u Belom Manastiru je živjelo 25,55% Srba, što je vrlo blizu (mada ne i identično) broju vjernika SPC – 25,77%, dok je srpskim jezikom govorilo 13,7% stanovnika. Poređenje s najbrojnijom populacijom izgleda ovako: godine 2011. u Belom Manastiru živi 57,11% Hrvata, nešto više katolika (61,47%), ali mnogo više govornika hrvatskog jezika (74,30%). Dakle: u Belom Manastiru svaki drugi Srbin, ako je vjerovati Državnom statističkom zavodu Republike Hrvatske, ne govori srpskim jezikom, dok hrvatskim jezikom govori mnogo više ljudi nego što ima Hrvata. Kako je „hrvatski jezik“ zapravo drugačiji politički naziv za lingvističku pojavu koju nazivamo srpskim jezikom, jasno je da se mirna reintegracija nastavila. Usput, samo radi podsjećanja, godine 1991. u Belom Manastiru je živjelo 37,15% Srba, 32,15 Hrvata, 12,84% Jugoslovena i 8,52% Mađara. Mađara je i 2011. bilo oko 8% a mađarskim je govorilo 5,47% stanovnika Belog Manastira.

Ne treba biti statistički i politički genije da nam tendencije koje podaci bilježe postanu jasne. Mirna – baš kao i nasilna – integracija smjestila je slavonske Srbe u položaj pasivne manjine predviđene za asimilaciju. Najprije lingvističku, zatim nacionalnu (stvaranje „pravoslavnih Hrvata“, po modelu iz 1942) a zatim i svaku drugu. Tek je, možda, demografsko curenje Hrvatske prema središtu „Mitelojropi“, čije je ona „predziđe“, u stanju da ponešto ilustruje istinu o zloćudnosti ostvarenih želja.

No „mirna reintegracija“ nije samo naziv jednog političkog procesa kojim se tragedija srpskog naroda oposlovala sa manje grobova, ali sa istim posljedicama. „Mirna reintegracija“ je paradigma koja je zapravo trebalo da bude planirana sudbina Srba izvan Socijalističke Republike Srbije u svim scenarijima. Ne treba mnogo mašte da se dosjetimo kakva bi, na primer, bila prava Srba u Bosni i Hercegovini bez Republike Srpske – recimo samo da je na gotovo svakom panelu u FBiH vrlo uobičajen žanr veličanja osmanskog modela „suživota“ kao uzornog, tolerantnog, pa i poželjnog.

Indikativan je čak i primjer Crne Gore koja je pravi politički fenomen jer nema nastavu iz srpskog jezika i srpske književnosti, iako na svim popisima upravo srpskim jezikom govori većina stanovništva Crne Gore. Pored jezičkih čudesa, novostvorene državne istoriografije redovno udžbenički uobličavaju činjenicama protivrječna kazivanja o nepostojanju Srba na teritoriji BiH, Hrvatske ili Crne Gore do 19. vijeka i „srbijanske propagande“. Poželjna sadašnjost i željena budućnost u kojoj bi još i bilo „pravoslavnih“ „Vlaha“, „morlaka“, „Hrvata“, „Bošnjaka“, „Crnogoraca“ – svih i svega osim Srba – dosljedno se prikazuju kao „istorijska istina“ o „pravoslavnima“ na području današnje BiH, Hrvatske i Crne Gore. Naravno, ukoliko Srbi ne žele „mirnu reintegraciju“, tu je redovna prijetnja „traktorijadom“ i „vraćanjem Srba u Srbiju“. Mirna ili nemirna integracija, pa izvolite – kakva samo sloboda! U oktobru 2023. svjedočimo, uostalom, o „mirnoj reintegraciji“ Srba na Kosovu i Metohiji u okvire bespravnog poretka „Kosova“.

IDENTITETSKA LUTANJA

Istoričari i politikolozi – ali i pokoljenja nas običnih ljudi – daće konačne sudove o (ne)mogućnosti integracije Republike Srpske i Republike Srpske Krajine u Saveznu Republiku Jugoslaviju (što su bili eksplicitni zahtijevi naroda i rukovodstva u Kninu i na Palama). Izolovana i pod sankcijama, s jasnijom vizijom o značaju države nego o njenom sadržaju, rukovodstva u Beogradu i Podgorici neprekidno su insistirala na potrebi za povratkom treće Jugoslavije u „svijet“. Da li su presudne bile projekcije svjetskih moćnika ili naše podjele i slabosti, neodlučnosti i lutanja – rasvjetliće ne samo arhive već i sama naša istorijska sudbina u decenijama koje idu. Niko zdravog razuma ne može da prigovori rukovodstvu koje želi da razbije izolaciju svoje države, tj. naroda.

No problem s našim identitetskim i svim drugim lutanjima uvijek se sastoji u tankoj oštrici i skliskoj padini između izolacije i integracije. Ako se godinama, pa i decenijama, „srljalo u Evropu“ koja „nema alternativu“, žrtvujući prije i nakon Briselskog sporazuma 2013. čak i elemente državnosti i života Srbije na Kosovu i Metohiji radi pseudoobrenovićevskih kulisa „sinteze savremenosti i nacionalizma“, onda opasnost od „mirne integracije“ ne stoji samo pred Srbima u Belom Manastiru, Glamoču, Cetinju ili Šilovu. Možda su kombinacijom kulturnog, političkog i ekonomskog neokolonijalizma Beograd, Niš i Inđija na pragu „mirne integracije“ u političke okvire u kojima će suverenost srpskog naroda biti samo blijedo sjećanje na ideal (srpske) nacionalne države napušteno radi bezalternativnih snova o raju na zemlji?

Šta ako se probudimo u Srbiji koja je i sama „mirno integrisana“ u Kolektivni zapad? Ili se možda još uvijek nalazimo u nekom trenutku u kome sapostoje integracija i otpor, ona istovremena srpska manijakalna ljubav prema strancu i sebi, fantazmagorijskom Beču i sopstvenoj otadžbini? I da li narod koji se i dalje drži na okupu samo zahvaljujući ostacima zavjetne svijesti može da se integriše u bilo šta bez štete za svoju dušu, budući da se nije do kraja još ni sastavio sam?

Možda toga nismo svjesni, ali cijena koju bismo za „mirnu integraciju“ u Kolektivni zapad trebalo da platimo – može i na poček, svakako – bila bi ista kao i ona koja se već platila izvan Srbije. Da li nam je prihvatljiva?

(IN4S)