Milovan Bojić: Ja sam Srbin iz Crne Gore!

Gornje Lipovo, selo nekih 11 kilometara udaljeno od Kolašina, gdje se u seljačkoj porodici rodio profesor Bojić, nekako je odredilo životni put ovoga ljekara i humaniste. Bojić kaže da ga je svakodnevno pješačenje tih jedanaest kilometara, u jednom i drugom pravcu, učinilo da nadvlada sve strahove.

Hrabrost je nešto što je obilježilo životni put Dr Bojića. Dalo mu snagu da uvek bude prvi ispred svih. I u radu i u idejama i u realizaciji istih. Ističe da je bio najbolji đak u generacijama učenika. Bilo je to vrijeme kada se gradila pruga Beograd – Bar, sjeća se profesor, kada je školi “Braća Selić” književnik Bulatović poklonio biblioteku, a on dobio zadatak da je postavi. Čitajući Andrića, Čehova i mnoge druge, kaže da je spoznao šta je život, šta je obraz.

Za pokoj duše svojim roditeljima je izgradio, uz blagoslov mitropolita Amfilohija, crkvu u selu Gornje Lipovo, bio je ktitor još jedne, i kako kaže “ako Bog da, izgradiće i treću crkvu”. Bojić ističe da je bio težak put vraćati narod u crkvu u Crnoj Gori posle duge komunističke ideološke pokrivenosti cijelog tog prostora.

“Ja sam dijete rođen 1955. godine i komunizam tog vremena je uzimao velikog maha“. Ilustruje to radio prenosima fudbalskih utakmica i riječima reportera: “Evo se javljam sa stadiona pod Goricom gdje se okupilo 300 duši i Blažo Jovanović“. Ideološke diobe naziva tragičnim, jer je i u svojoj porodici imao podjelu na one koji su pripadali tom pokretu, pola tom, a pola ovom drugom.

Sa ponosom ističe da ga je krstio Amfilohije, i naglašava da vraćanje Hristu i tom “bogolikom“ što imamo u sebi je vraćanje pravim putevima opstajanja, trajanja, obrazovanja, bitisanja, “jer nema boljeg puta do Hristovog Jevanđelja i nema boljeg načina da suzbijemo ono što ne valja u nama, nego da umijemo da oprostimo, da umijemo da se pokajemo. Nema boljeg dobra nego učiniti čvrstu odluku da se suzbije zlo. Ne smemo da gajimo ljubav prema mržnji“- naglašava doktor Bojić.

Imao je susrete i sa patrijarhom Pavlom, koji mu je jednom prilikom, nakon razgovora, rekao: “gledajte da sačuvate tog čoveka u sebi”. A profesor Bojić, bez obzira na okolnosti u kojima je djelovao, uspio je da sačuva tog “čovjeka“ prolazeći kroz razna iskušenja. Jer je stalno za korak bio ispred svog vremena, a ako se ističete, kaže Bojić, “onda ste na udaru- Uspješnost niko ne prašta, već udara još žešće“, podsjeća profesor, i ilustruje to primjerom iz 2000. godine i zapošljavanjem 1.000 lekara.

Svi u Vladi su glasali protiv tog predloga, a on je uspio da “ozakoni“ svoju inicijativu i zaposli svršene medicinare, koje su nazvali “Bojićeve bebe“, i to bez saglasnosti Vlade. Bilo kako bilo, na taj način je zdravstvo Srbije preživjelo do današnjih dana, postižući rezultate na kojima mnogi zavide. Još jedan dokaz njegove upornosti je “Hjuston u Beogradu“. Malo je znano da je Institut za kardiovaskulane bolesti sve donedavno radio kao bespravni objekat, a tako je i izgrađen. Bespravna izgrađena bolnica u kojoj je zdravstveno zbrinuto 120.000 ljudi, spašeno isto toliko života. I kada je završena, tadašnji predsjednik je trebao da je svečano otvori, ali se od toga odustalo, jer “ne ide da predsjednik otvara bespravo izgrađene objekte“ – prisjeća se Milovan Bojić.

Ne treba zanemariti činjenicu da je Bojić na mjestu ministra zdravlja proveo “punih 50 dana“. U vremenu najveće krize i embarga, 1995.godine, profesor je odlučio da krene u program transplatacije, srca, jetre i drugih organa, šokirajući sve. Od svojih kolega do zvaničnika. Tako ga je prof. Dr. Isidor Papo, “poklopio“ riječima da se to nije radilo ni u Titovo doba, a kamoli sada pod sankcijama. On se nije obazirao, hirurzi su se vežbali na svinjama, koje mu je obezbjedio Boško Perošević, 300 komada. Dobar dio tih svinja završio je na ražnju restorana “Rad“.

Učenje je finiširano boravkom hirurških ekipa u Hamburgu i Picburgu. Na 2000. operaciju je pozvao doktora Kulija iz Hjustona, koji je “alfa i omega“ svetske kardiologije. Njegovi utisci o Instituti su bili fenomenalni, pa je poklonio bronzanu ploču sa njegovim likom na kojoj je pisalo da “je Dedinje vrhovni institut koji pod rukovodstvom dr Bojića ima zagarantovanu budućnost“.

Petoktobarske promjene, pored smjenjivanja i krivičnih prijava i tužbi, donijele su i skidanje ploče kako bi je pretopili. Kada se vratio nakon 17. godina na mjesto prvog čovjeka instituta, iz livnice su donijeli ploču, a na zgradu su je vratili oni koji su je i skinuli. Bojić kaže, “malo više “ nego prije. I nikome se nije svetio, i ako je kod kolega bilo straha. I sada na Dedinju rade lekari koji su pisali krivične prijave protiv njega. “Išao sam brže od svog vremena, i to je koštalo, ali nikada na štetu drugoga“, dosledan je doktor Bojić u svojim životnim principima.

Uvijek se trudio da na Institutu bude nešto novo, a najnovije je da će, kako očekuje, u junu biti otvoreno Dedinje 2, gdje će na gotovo 14.000 metara kvadratnih biti najsavremeniji kabineti i operacione sale,i sve što je potrebno najelitnijem zdravstvenom objektu iz te djelatnosti, naravno, tvrdi Bojić sa “svemirskom opremom“. Svoje učešće u političkom životu definiše riječima da vlast bira najbolje. Ali napominje da mu vlast nije dala ni 1.000 zaposlenih ljekara, ni Institut.

Posle 5.oktobra tužili su ga, pored ostalog, i što je svojim doktorima obezbjedio stanove. Otvoreno je protiv NATO agresije. Jedan je od osnivača SPS-a, nije htio u JUL, ali ga je Milošević stavio pred svršen čin. Za približavanje radikalima kaže da su oni u tom vremenu bili jedini pravi zaštitnici srpstva. Prepričava put u Banjaluku, u vremenu kada je Nikola Poplašen izabran za predsjednika Srpske, sa Vojislavom Šešeljem, i odnos međunarodnih mirovnih snaga prema šefu radikala. Uz punu ratnu opremu i u pratnji helikoptera, ispratili su ih u Srbiju. Prije toga, na Šešeljev predlog, su zastali da pojedu burek. Bojić kaže da se oko tog bureka toliko diglo i helikoptera i međunarodne vojne sile, da “zamalo rat ne izbi zbog bureka“.

I o Miloševiću i Šešelju brinuo je u Hagu. Milošević koji je bolovao od hipertenzije i angine pektoris, dobijao je lijek u Hagu koji je poništavao dejstvo njegovih lekova. Milošević mu je poslao nalaze, koji su potvrdili tu činjenicu, a koji su stigli dan posle njegove smrti. Nešto slično je pokušano i sa Šešeljem. Godinu dana se čekalo na specijalističke preglede da bi mu se potvrdio rak na debelom crevu, koji je metastazirao na jetru, i tek tada su mu dozvolili da se liječi u Srbiji. Za Miru Marković i Slobodana Miloševića, tvrdi da su imali specifičan odnos, da je to bila prava ljubav, ljubav iz školskih dana. Za Aleksandra Vučića kaže da maestralno vodi spoljnu politiku zemlje, da je Srbija uvažena u svijetu i kod Njemačke i Francuske, kao i u Ruskoj Federaciji i Kini.

Zaključuje da u tome ima dosta ličnog odnosa Vučića sa liderima zemalja, a sve se vidi u vrijeme korone i nabavke vakcina. Smatra da je ulaganjem u zdravstvo, poslednjih godina, napravljen korak od“ 7 milja “, i da očekuje značajnija ulaganja u ljude. Prije pandemije Institut Dedinje je brojem i kvalitetom intervencija bio ispred vodećih klinika Njemačke, Francuske, Italije.

Litije u Crnoj Gori naziva buđenjem naroda, a za sebe kaže: “ja sam Srbin iz Crne Gore“! Svi iz njegove kuće, njih petoro, bilo je na Mojkovcu štiteći ostupnicu srpskoj vojsci. Čin Đukanovića da “udari na svetinje“, naziva suludim. Divi se narodu i crkvenim velikodostojnicima na veličanstvenim litijama.

Otvaranjem Dedinja 2 očekuje da će postati Nacionalni institut za srce i kardiovaskularni sistem, ističe direktor Instituta za kardiovaskularne bolesti Dedinje, profesor Dr Milovan Bojić.