Nema niko u Nikšiću, a i šire, da veruje kako Milov privatni DPS, smišljen kao politički mehanizam za uvećavanje njegovog bogatstva i lične moći, može pobediti u ovom gradu. Niko, osim ovih nekoliko službenih nosilaca liste koje je Milo izmislio kao „dokaz“ da se on navodno menja i da nešto može učiniti bolje od svega onog lošeg zbog čega je pao u Crnoj Gori. Vuk dlaku može promeniti, ali lovačku ćud nikako.
Milo zato „vreba“ Nikšić kao „plen“ da bi pokušao da izleči rane iz čitave Crne Gore i da, „pripitomljen“ porazom, kao „domaći ljubimac“, „mašući repom“, pokuša još jednom da zavede svoj zaboravljeni grad, skrivajući u mraku, koga ni komitske baklje ne mogu osvetliti, svoju prirodu „političke zveri koja ubija sve da bi sama preživela“.
NJemu Nikšić treba ne radi građana i naroda, već da pokuša da lično politički preživi. Pobeda – koju samo može sanjati – u Nikšiću treba da posluži kako bi on pokušao da produži politički život još koji mesec, a ne da bi Nikšić konačno počeo da živi bolje i slobodnije.
On Nikšić želi da zadrži u „tamnici“ svoje poslovne imperije, ideološke isključivosti i sve očiglednije namere da iz „šuma“, nasilnim marševima, pokuša da i dalje slobodu Nikšića drži u svom „kavezu“.
Izbori u Nikšiću su za njega ne politička bitka za grad i njegovu budućnost, to je bitka za njega lično, za njegov opstanak i truli politički organizam. Zato u Nikšiću nema Duška Markovića u kampanji, ne čuje se ni školski drug Simović, ni drugi, od Mila prevareni.
Čak i kada učestvuju u tome, to rade formalno, bez strasti i uverenja da se za Nikšić treba boriti da pobedi Milo, a ne Nikšić. Na površini kampanje DPS sve – može biti – izgleda isto, kao nekada kada je to bila jedinstvenija i jača partija. Sve osim ljudi. Ljudi nisu isti, iako imaju isto ime, istu adresu, i dalje ih u DPS formalno vode na isti način. Ali, ništa više nije isto. Milo je pao u njihovim očima jer je napao crkvu, jer je lažno obećavao Nikšiću da će nešto učiniti za njega. A nije.
Pao je i zato što toliko želi da bude prvi, pa i kada gubi, a i zato jer lako troši svoje ljude, puneći njima zatvore, dok on izigrava sveca sa toliko miliona koji se vide i kada ih on drži na „tajnim računima“. Milo je pao i ne može se podići. Naročito ne u Nikšiću. Tu ga najbolje znaju, iako mnogi ćute, prave se da ne znaju ništa i glume privržene aktiviste njegovog kulta.
Dosta je Nikšiću i Mila, i Brana, i Dake, dosta je – svih zajedno! Nikšić hoće svoju budućnost i svoj izbor, i nikakvi lovci na njegovu dušu neće proći ovog puta.
Naprotiv, svi oni su, na čelu sa Milom, odavno u „zamci“ koju još ne prepoznaju zbog svoje oholosti i samoljublja. Nikšić sa budućnošću pobeđuje, a Milo sa svojom prošlošću gubi! To svi znaju, osećaju, i u to veruju. I tako će biti.
(Nacionalist)
