Bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović izjavio je za TV E da je takozvana „duvanska afera“ bila proizvod bezbjednosno-obavještajnih agencija iz Beograda i Evropske unije, sa ciljem da se Crna Gora odvrati od ideje nezavisnosti.

Đukanović je tako ponovo pokušao da cijelu priču o švercu cigareta i međunarodnim istragama predstavi prvenstveno kao političko-geopolitičku operaciju protiv tadašnje crnogorske vlasti i projekta obnove nezavisnosti.

Međutim, ono što je ponovo ostalo van njegovog osvrta jeste najmračniji dio tog perioda – likvidacije, bezbjednosni obračuni i ubistva ljudi koji su bili povezivani sa državnim i bezbjednosnim strukturama Crne Gore tokom ere duvanskog tranzita.

Jer javnost u Crnoj Gori vrlo dobro pamti da priča o švercu cigareta nije ostala samo na političkim optužbama i međunarodnim predmetima.

Pratile su je i smrti.

Posebno se i danas postavlja pitanje ubistava Gorana Žugića i Darka Raspopovića, ljudi koji su važili za osobe bliske tadašnjem državnom i bezbjednosnom vrhu.

I upravo zbog toga dio javnosti smatra da je nemoguće govoriti o „duvanskoj aferi“ isključivo kao o političkoj konstrukciji protiv Crne Gore, a istovremeno ignorisati činjenicu da je taj period bio obilježen ozbiljnim bezbjednosnim sukobima i krvavim obračunima.

Jer ako je sve bila samo politička operacija protiv nezavisnosti Crne Gore, onda se postavlja logično pitanje – zašto su ljudi ginuli?

Zašto su likvidirani ljudi iz samog sistema i bezbjednosnog aparata?

I zašto mnoga ubistva iz tog vremena nikada nijesu dobila potpuni institucionalni epilog?

Upravo ta pitanja i danas predstavljaju tamnu sjenku devedesetih i početka dvijehiljaditih u Crnoj Gori.

Jer istorija duvanskog tranzita na Balkanu nije ostala upamćena samo po političkim sukobima i međunarodnim optužbama.

Ostala je upamćena i po novcu, kriminalu, vezama sa bezbjednosnim strukturama i likvidacijama koje su godinama potresale region.

Posebno je zanimljivo što Đukanović u svojim javnim nastupima gotovo uvijek insistira na političkoj dimenziji cijele afere, dok se bezbjednosni aspekt i pitanja ubistava gotovo nikada ozbiljno ne otvaraju.

A upravo je to ono što građane najviše zanima.

Ne samo ko je vodio političke bitke.

Već ko je kontrolisao sistem, ko je profitirao i zašto su ljudi ginuli.

Bez odgovora na ta pitanja, svako novo vraćanje na „duvansku aferu“ ostaje nepotpuno i ostavlja utisak da se govori samo jedan dio priče, dok drugi i dalje ostaje pod velom ćutanja.

Tagovi