Vinston Čerčil je rekao da „Raspoloženje i ćud javnosti kada je riječ o odnosu prema kriminalu i kriminalcima predstavljaju jedan od nepogriješivih testova civilizovanosti neke zemlje.“ Sa tim u vezi, protjerivanje Vladimira Božovića, ambasadora Srbije, prije toga moje hapšenje u Podgorici i cijeli krivični postupak koji su SDT i Viši sud povodom afere „Državni udar“ u Podgorici vodili, nisu bili sprovedeni u dobroj namjeri i na zakonit način, poručila je Branka Milić.
To, kako dodaje, svojim rješenje utvrđuje Apelacioni sud u Podgorici postupajući protiv presude specijalnog odjelenja Višeg suda u predmetu nazvanom“Državni udar“, te ukida ovu prvostepenu presudu.
„Vladimir Božović je kao pravnik znao da pritvor koji mi je odredio Viši sud u Podgorici i koji je nakon toga produžavan suprotno odluci Ustavnog suda. Iako razlozi za određivanje pritvora postoje samo kada postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, a ta sumnja je ukinuta i mnogo prije rješenja Apelacionog suda u Podgorici od 5. februara činjenica je da sam u sedmoj deceniji života jedina i još uvijek sa rješenjem o pritvoru i faktički u ekstradicionom pritvoru u Ambasadi Republike Srbije u Podgorici“, dodaje Milić.
Ona tvrdi, da nema nikakve sumnje da je protjerivanje Vladimira Božovića, ambasadora posljedica njegove odvažnosti da kao visoki državni funkcioner Srbije ispoštuje čl.13 Ustava Srbije kako u odnosu na mene i Bratislava Dikića, tako i u odnosu na stradanje jedinstvenog pravoslavlja u Crnoj Gori.
„Dobro i zlo su stalni pratioci naših života. Dobro se ne može naučiti, jer je sadržano u ljudskom duhu, ali se može, kao i zlo, doživjeti kroz posledicu ličnog ili tuđeg činjenja i posupanja. Vezujući dobro za svoj život, shvatajući ga i tumačeći razlogom svoga postojanja i sudbinskim principom svoga opstanka, vjerovala sam da umom, srcem i vjerom mogu pobijediti svako zlo . Znam da je tako razmišljao i Vladimir Božović za dobrobit nas Srba u obje države koje su se koliko do juče zvale „bratskim“. Međutim, da je to bila opasna varka našeg razuma i vaspitanja, definitivno su nas podučili događaji u Crnoj Gori kojih smo još uvijek taoci i žrtve“, navela je Milić.
Razmišljajući o tim događajima došla je do zaključka da zlo ne bi bilo ispunjeno bilo kakvim sadržajem u koliko ne bi postojali bol i patnja njih i njihovih porodica kao njegova direktna posledica i da su upravo bol i patnja koji nam se zlom nanose, osnovni razlog što se na njima istrajava.
„Na prvi pogled izgleda logično da nešto što izaziva zadovoljstvo ne može donijeti zle posledice. Međutim, sva je prilika da kod nalogodavaca i izvršilaca navedenih radnji i događaja u odnosu na mene i Vladimira Božovića, zadovoljstvo može donijeti isključivo naše stradanje i bol kao posledica zla koje naši progonitelji i mrzitelji u sebi hrane, na kome opstaju i koje unovčavaju. Mudrom čovjeku ne dolikuje da hvali dobro i kudi zlo, najbolje je biti ravnodušan prema svemu jer, davno je zapisano: „Kako čovjek djeluje i ponaša se, takvim i postaje; Onaj ko radi dobro, postaje dobar, onaj ko čini zlo, postaje rđav“, naglasila je Milić.
