Piše: Radko Garčević
Termin „banana država pojavio se u Sjedinjenim Američkim Državama početkom XX vijeka i to sa pežorativnom konotacijom koju je zadržao do danas, obuhvatio je siromašne države u kojima veliku ulogu igraju strani poslovni centri moći, odnosno države u kojima cvetaju korupcija, kriminal, klanovski duh i nepotizam, dok je politički sistem kvazidemokratski ili čak otvoreno nedemokratski, ekonomija je primitivna i monokulturna – veliki dio nacionalnog dohotka bazira se na proizvodnji i izvozu jedne poljoprivedne kulture u našem slučaju „banane“. U „banana-negro“ državama izrazite su socijalne razlike – novac od izvoza uglavnom odlazi na račune domaće elite, ovakve zemlje su u svakom pogledu nazadne (slab prosvjetni sistem, loša zdravstvena zaštita, nerazvijena infrastruktura). Vojno-policijske strukture su pod inostranim nadzorom dok su im politički sistemi nedemokratski. „Banana državama“ obično su vladale hunte ili represivne oligarhijske klike.
Formalno i kada se radi o višepartijskim sistemima – što je sada uglavnom slučaj – mehanizmi za oblikovanje mišljenja građana (mediji, nevladin sektor, prosvjetne institucije) gotovo su pod punom kontrolom zapadnih centara moći i njihovih lokalnih saveznika. Uostalom, teško je govoriti o demokratiji kada se, čak i u uslovima relativno slobodnih izbora, politički procesi (potkupljivanjem, pretnjama, ucjenama i drugim sredstvima) usmeravaju daleko od očiju javnosti, od strane relevantnih stranih faktora koji čini mreža „banana-negro“ institucija za uobličavanja obrazaca mišljenja i ponašanja.
Državni aparat nam je izrešetan i funkcioniše prema principima definisanih van naše zemlje i nerijetko služi tuđim interesima. Mnogi naši političari više vode računa o volji Vašingtona i Brisela, nego o željama sopstvenih građana. A životni uslovi mnogih od njih nisu mnogo bolji od stanovnika zemalja „trećeg svijeta“. Čini mi se da za našu republiku slobodno možemo da kažemo da je postala postmoderna banana država. Pri tom, kada ističem „bananizaciju“ više imam u vidu ono što nas čini gorim od pravih „banana republika“, nego boljim. Uostalom, to što nas čini boljim polako nestaje: mlađe generacije su nam sve neobrazovanije, institucije koja su koliko toliko odolijevale režimsko-inostranoj kontroli – postaju njihov servis, veliki dio naše populacije iz dana u dan živi sve teže .
S druge strane, u onome u čemu smo gori od naroda pravih „banana država“ – nedvosmisleno smo gori. Dok se oni bune, i u punoj mjeri shvataju ko su njihovi dušmani – mi se prepuštamo evroatlantskim iluzijama, i trpimo korupcionaško-oligarhijski-neokolonijalni trodecenijski DPS sistem. Osećaj za socijalnu pravdu gotovo da smo izgubili.
Klasna svijest nam je zamrla. Za utjehu, ubijeđen sam, neće vječno biti tako. Političari-banane, istorija nas tome uči, iz ovog ili onog razloga, obično završe u kanti za smeće. U svom oholom neznanju, umisle da su istinski gospodari svoje i naše sudbine. A nisu ! Namijenjena im je uloga da budu obični izvođači prljavih radova, sa kratkim rokom upotrebe.
