Piše Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar Budva i TV Budva
Ime Mato nosi u sebi drevnu poruku — ono potiče od hebrejskog „Mattityahu“, što znači „dar Božji“.
Od juče, nakon toga što je jedan Mato donio Nikšiću titulu Evropska prijestonica kulture 2030 rekao bih da znači i heroj i pobjednik.
U našim krajevima, kroz vjekove, ime Mato kao da je poprimilo toplotu naroda. Postalo je na neki način i jednostavno, i čvrsto i blisko, poput krupnog, grubog kamena u koritu nikšićke Zete. Takav kamen pamti dodire ali nikada ne mijenja srž.
Ime Mato razumijem kao nešto što ne traži da bude veliko ali uvijek bude.
Nosi u sebi smisao trajanja, darovitost i čestitosti.
Kao da su prije gotovo trideset godina roditelji znali ono što će da bude. Zato nikako nije slučajno što čovjek koji to ime nosi, Mato Uljarević, danas simbolizuje jednu rijetku pojavu — pobjedu duha, kulture i zajedništva u vremenu koje se sve teže odlučuje da slavi vrijednost.
Mato Uljarević, mladić iz Nikšića i i iz Podgorice, vajar ali i animator, reditelj i pjesnik, pripada onoj rijetkoj vrsti ljudi koji ne biraju umjetnost, nego ih umjetnost sama pronađe.
Isti Mato koji je kao dječak iscrtavao Miri zidove ugljenom, danas crta po vremenu — i ono mu uzvraća.
Kao likovni umjetnik i vajar, oslonio se na tradiciju, ali ja ga razumijem kao nekog ko nikad ne robuje formi.
Njegove skulpture od terakote imaju toplinu hercegovačke zemlje, a animacije, poput nagrađivanog i senzacionalnog filma „Uroš“ tamu i svjetlost ljudskog sjećanja. U njima se osjeća ruka skulptora Mata, ali i misao Radomirovog filozofa i neki pokret djeteta koje se ne miri sa prolaznošću.
Iz porodice umjetnika i kulturnih radnika koji su itekako zadužili crnogorsku kulturnu scenu, Mato nasljeđuje ono što se ne može naučiti, nego se diše u porodici Uljarevića, umjetnika. I zato, kako je neko duhovito rekao: Ako bude na oca — biće sjajan, ali ako bude na majku — biće najbolji. Zaista, taj spoj porodičnog nasljeđa i lične skromnosti oblikovao je Mata kao čovjeka koji nikada nije bio u centru pažnje zbog sebe, već zbog onoga što stvara i predvodi.
Juče, 21. oktobra 2025. godine, Mato Uljarević je, predvodeći proces kandidature grada Nikšića, zajedno sa predsjednikom opštine Markom Kovačevićem, donio Crnoj Gori ono što su mnogi smatrali nedostižnim — titulu Evropske prijestonice kulture 2030. godine. To nije samo vijest dana, to je priča o vjeri, radu i ozbiljnosti. Nikšić, grad čelika i poezije, danas je grad kulture Evrope. Iza tog naslova ne stoje prazne parole, već godine pripreme, planiranja, beskrajnih sastanaka i razumijevanja da kultura nije trošak, već ulaganje u budućnost.
Uljarević je pokazao da projekat Evropske prijestonice kulture nije samo administrativni izazov, već civilizacijski ispit. Od prve prijestonice, Atine 1985. godine, pa sve do danas, ovaj projekat bio je način da gradovi obnove sebe kroz kulturu, da ponovo pronađu dušu iza betona i brojki. Nikšić je sada u tom društvu, među gradovima koji razumiju da kulturna investicija nije trofej, već temelj.
Ne vjerujem da je slučajno da tačno 40 godina poslije Atine saznajemo da je Nikšić ušao u tu porodicu najslavnijih evropskih gradova kulture, gdje je, ako ćemo pravo, uvijek i bio.
Tim Mata Uljarevića i Marka Kovačevića bio je primjer profesionalnosti, kolegijalnosti i zajedništva. I upravo u toj riječi — zajedništvo — krije se razlika između pobjede i poraza. Jer, samo nekoliko godina ranije, Crna Gora je već imala priliku da prođe kroz sličan proces. Budva, grad sa neupitnim kulturnim potencijalom, pokušala je da ponese istu titulu. Projekat tima koji je predvodio Predrag Zenović bio je sjajno koncipiran, idejno snažan, ali je pao na onome što često ruši najljepše stvari — neozbiljnost i opstrukcija. Tadašnja gradska vlast, na čelu sa sadašnjim predsjednikom opštine, pokazala je koliko nepoznavanje procesa, diletantizam, sujeta i politička kratkovidost mogu unazaditi čak i najbolje namjere. I tu, na tom primjeru, leži suštinska lekcija – pobjednički tim ne mora biti savršen, ali mora biti jedinstven, mora znati da voli svoj grad i mora vjerovati u ono što radi.
Mato, Marko i njihov tim u Nikšiću su pokazali da kada se znanje spoji sa strašću, kada se poštovanje prema procesu pretvori u posvećenost, tada ni manjak sredstava ni mala zemlja nisu prepreka. Pokazali su da kultura nije elitistički ukras, već instrument promjene društva. I da grad može postati prijestonica kulture ne zato što ima najviše muzeja, nego zato što ima najviše ljudi koji vjeruju u smisao umjetnosti.
Mato, dakle, nije samo ime. To je simbol da u zemlji koja često zaboravlja sopstvene talente, i dalje postoje oni koji u tišini rade, istrajno, bez aplauza, sve dok ne stvore trenutak koji će trajati.
Njegova pobjeda je pobjeda Nikšića, ali i dokaz da Crna Gora ima ljude koji ne traže svjetla reflektora, već prave prostor u kojem svjetlo ima gdje da padne.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
