Godinu dana slušamo istu priču: kako je crnogorska rezolucija o Jasenovcu, Dahau i Mauthauzenu “provokacija”, “udar na savremenu Hrvatsku” i “nepotrebno raspirivanje duhova prošlosti”.
Dok ste se vi sablažnjavali i pisali traktate o “napadu na komšije” – u samoj Hrvatskoj pola miliona ljudi pjevalo je Tompsona i klicalo ustaštvu.
S ministrima u prvim redovima.
I sve to praćeno uz “izvinjenja” dan kasnije, valjda od mamurluka, kako rekoše.

Možete zamisliti kakve su to emocije kada se nacistički poklič pravda alkoholom.

A onda ste nam objašnjavali da je na Maksimiru “Ubij Srbina” samo sportska metafora, da se to “naravno ne odnosi na Crnogorce”, da je sve to “kompleksan folklor” i da ne treba dramatizovati.

Najvažnije vam je bilo da slučajno ne pomislite da se pomen odnosi na vas – jer ste se uvjerili da ste ponovo pronašli načine da se sklonite iza identitetskog paravana kada zapuše vjetar.

To su vaše “građanske vrijednosti”:
čuti, zažmuriti, i u isto vrijeme pisati kako ste uz tri stranice kolumne uspjeli da objasnite da ustaški poklič nema veze ni sa kim, osim sa “problematičnim elementima društva”.

Ali evo, stigao je odgovor.

Ovoga puta, baš za vas.

Direktan.

Neprečišćen.

Bez diplomatskog celofana i bez vaših tumačenja.

U Podgorici.

Na stadionu.

U sred Crne Gore.

Ne protiv Srbije, ne protiv “njih tamo”, već baš protiv vas.

Da se ne biste više skrivali iza semantike, nijansi i navodne “poetike navijačkih pjesama”, potrudili su se da vam odgovore – stihom.

Citirajući “vilu” po vašoj mjeri, da ne biste opet mislili da je poruka za nekog drugog.

I rekoše vam jasno:

“Oprosta nema.”

A najljepši dio?

Nijesu vas nazvali Srbima.

Ne.

Nazvali su vas četnicima.

One iste “četnike” od kojih se vi panično ograđujete svaki put kada tražite tapšanje po ramenu i afirmaciju “evropskog puta”.

Ali najveća ironija je nešto drugo:

Dok se trudite da u svakom tekstu naglasite kako ste civilizovaniji, napredniji i europeizovaniji od “onih zaostalog balkanskog mentaliteta” – hrvatski navijači su vam dali lekciju iz nečega što vama hronično nedostaje:

nacionalnog samopoštovanja.

Oni bar znaju koga brane.

Znaju što čuvaju.

Znaju čiju istoriju ne daju.

I znaju što ne praštaju.

Možete se s njima ne slagati u svemu – i treba.

Njihovi ispadi mržnje su odvratni, opasni i civilizacijski neprihvatljivi.

Ali jedno im morate priznati:

oni nikada ne zaboravljaju ko su i čiji su.

A vi?
Vi se isvijete u tri spirale samo da ne biste rekli jednu jedinu rečenicu o crnogorskim vojnicima koji su zatočeni, mučeni i ubijani u hrvatskim logorima.

Jer to nije “na liniji”,

nije “elegantno”,

nije “progresivno”.

Zato i jeste na mjestu gdje jeste:

na repu događaja, bez jasnog stava, bez kičme, bez hrabrosti.

I dok vi trčite da napišete novu kolumnu o tome kako je “Ubij Srbina” možda hiperbola,
u Splitu su vam poslali posvetu, da ne bude zabune kome se ovog puta obraćaju.

A vi sami odlučite šta ćete iz svega naučiti: lekciju iz nacionalnog dostojanstva — ili nastavak mržnje prema Srbima kao jedine preostale ideološke orijentacije

Tagovi