Piše: Dušan Slijepčević
Na Cetinju su bili: Duško Marković, Predrag Bošković, Aleksandar Bogdanović… Sama činjenica da je najnebitnija osoba u Crnoj Gori, Filip Vujanović, bio medijski ispraćen (makar kroz zajebanciju), a da o prisustvu pomenutih nije slovo ispisano – dovoljno govori o njihovom statusu u matičnoj stranci i o tome koliko Đukanović računa na njih.
Evo, dva dana kasnije, „ozbiljne“ poruke i zadatke je dobio čak Jevto Eraković, a pomenuti se dave u svojoj nebitnosti.
Negdje sam mišljenja da bi na Cetinju možda samo Bogdanovića i prepoznali. Zato što je Cetinjanin, ni zbog čega drugo. Ili zato što mu je tast Sveto Pobeguljče.
Simptomatski je ovakav odnos u susret lokalnim izborima. Mojkovac – Milove nade su položene u Veljovića, a Marković može da juri mjesnu zajednicu Podbišće. Cetinje – Bogdanović može da donese glasova taman koliko je puta pomenut u medijima da je bio na sjedniku među gumama.
Peđa Bošković je Peđa Bošković. Mislim da ni on sam na sebe ne računa. Nadao se da će zamijeniti Markovića na mjestu premijera i broja 2 u stranci, ali su sve prilike da je baš krenuo Markovićevim koracima u apsolutnu nebitnost.
Ostaje samo u narednom periodu da izvuku iz rezerve neke zaboravljene vedete kao što je Predrag Nenezić. Ili da još jednom rehabilituju Milutina Simovića.
Toliko o priči da je DPS radio na razvoju svojih kadrova.
