Piše: Manojle Krsmanović
Godine 2018. gusle i pjevanje uz njih uvršteni su na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovječanstva kao srpsko kulturno nasleđe. Ovakav potez Uneska naišao je na negodovanje od strane tadašnjeg Ministarstva kulture Crne Gore, koje je smatralo da su gusle i pjevanje uz njih dio crnogorske kulture i da shodno tome trebaju biti upisane kao crnogorsko kulturno nasleđe.
To svakako ne bi bilo sporno da godinama unazad ista tadašnja vlast, pa i nevladin sektor, nisu poručivali kako sa guslama ne možemo u Evropu, te su očigledno u skladu sa evroatlantskim integracijama i za potrebe navodne multietničnosti i multikulturalizma cenzurisali epske pjesme u kojima se pjeva o Lazaru, Milošu, Karađorđu pa i o samom Njegošu. Cenzurisanjem srpskog junačkog epa, koji jeste ništa drugo do Biblija na srpski način, jer kao što u njoj imamo stradanje jevrejskog naroda, Hristovu tajnu večeru, izdajnika Judu, tako u pomenutoj poeziji imamo stradanje srpskog naroda, kneza Lazara- koji se odriče zemaljskog carstava zarad onog nebeskog, kneževu večeru pred odlučujuću bitku na Kosovu i izdaju Vuka Brankovića, cenzurisali su i same gusle trudeći se da ih gurnu u zaborav i zaključaju u vitrinama muzeja.
U procesu stvaranja crnogorskog nacionalnog identiteta obračun sa guslama i epskom poezijom bio je neophodan jer je uz Crkvu to ono što je očuvalo naš identitet, našu kulturu i tradiciju. No kako ovaj biblijski instrument gone na Golgotu, gone i razapinju od straha da im ne kažu ko su i šta su, tako one u jednom trenutku doživljavaju vaskrsenje zahvaljujući talasu novih i mladih guslara. A da će sa guslama zajedno razapinjati i one koji vole da ih čuju i zapjevaju uz njih najbolje se posvjedočilo ovih dana napadima na gradonačelnika Nikšića Marka Kovačevića. Marko je kažu kriv, kriv jer je pjevao navodno šovinističku pjesmu koja govori o leleku Turaka i kukanju bula, pjesmu koja je izvorna pjesma iz Crne Gore i koja se u istoj toj Crnoj Gori prenosi sa koljena na koljeno, ne kao nešto što treba da podstiče na mržnju prema bilo kom već kao nešto što svjedoči o hrabrosti Crnogoraca, njihovoj borbi i nešto što opisuje jedan istorijski događaj.
No šovinističkom pjesmom nazivaju je isti oni za koje je Njegoš šovinistički pjesnik a gusle šovinistički instrument. Dakle, za njih je šovinističko sve na čemu se temelji tradicionalna Crna Gora, ona Crna Gora koja se kosi sa onom Sekulinom Crnom Gorom i onom nastalom 2006. godine. O šovinizmu Marka Kovačevića tek je suvišno govoriti, on je taj svoj „šovinizam“ pokazao onda kada je trčao da brani muslimanske svetinje isto onako kako je branio i svoje, što su svakako savremeni primjeri čojstva i junaštva. Ako su recimo jednoj Uri retrogradni i anahroni ljudi koji vole guslarske pripjeve poput Marka Kovačevića, ili ono o čemu se već vjekovima pjeva uz iste, onda neka se ne pitaju zašto su gusle upisane kao srpsko kulturno nasleđe, jer lelek za guslama nije nadjačao opasku da ne možemo sa guslama u Evropu. Ako ne može Crna Gora, može Srbija.
No kako se Marko Kraljević nije dao Musi Kesedžiji tako se i ti Marko ne daj savremenim Kesedžijama. A što se tiče gusala, završio bih sa Njegošem: „Đe se gusle u kuću ne čuju, tu je mrtva i kuća i ljudi“.
