Manifest neoosmanizma: slučaj Crna Gora

Piše: Milorad Vukašinović, novinar i publicista

Kada je svojevremeno Nebojša Medojević upozorio na opasnost od promjene demografske strukture u Crnoj Gori, koja se manifestuje kroz nekontrolisani priliv turskih državljana i kapitala, mnogima je ova vrsta iskaza djelovala kao pokušaj samoreklamiranja poznatog političara čiji je opozicioni stav prema aktuelnoj vlasti poznata činjenica.

Podsjetimo, Medojević je govorio o stotinu hiljada državljana Turske, Azerbejdžana i drugih islamskih država, koji legalno i ilegalno borave u Crnoj Gori, i više od pet hiljada kompanija – registrovanih uglavnom u Podgorici i Budvi, koje u oblastima građevinarstva, trgovine i ugostiteljstva ostvaruju enormne profite i posljedično politički i društveni uticaj.

Medojević je posebno ukazao na činjenicu da „bezbjednosne službe ne prate ovaj proces, niti se vrše detaljne provjere prilikom izdavanja radnih i boravišnih dozvola jer je sistem zarobljen korupcijom i ličnim interesima pojedinaca na vlasti“. On je ukazao da je riječ o organizovanom i dugoročnom procesu koji može trajno da izmijeni identitet države, a koji se odvija u skladu sa „geopolitičkom strategijom neoosmanizma“.

Poslije incidenta u noći između 25. i 26. oktobra, kada su dvojica Azerbejdžanaca i jedan turski državljanin u podgoričkom kafiću u naselju Zabjelo teško ranili mladića, izbili su nekontrolisani neredi ne samo u Podgorici nego i drugim crnogorskim gradovima, gdje je nasumično uništavana imovina turskih državljana, a bilo je i radikalnijih zahtjeva za njihovim protjerivanjem iz Crne Gore. Vlada je, u pokušaju „gašenja požara“, reagovala ukidanjem bezviznog režima sa Turskom na 90 dana, kao i najavama donošenja restriktivnijeg Zakona o strancima. Međutim, utisak je da problem ni izbliza nije riješen.

Strateška dubina

Završetak Hladnog rata u Turskoj je shvaćen kao prilika za obnovu uticaja ove države u onim dijelovima svijeta gdje žive tzv. turkofoni narodi, odnosno gdje postoje jaki istorijski sentimenti prema tzv. osmanskom nasljeđu, kao što je slučaj na Balkanu. Na tim premisama početkom devedesetih nastala je ideja o turskoj interesnoj sferi „od Kineskog zida do Jadrana“, koju je kasnije u svom čuvenom geopolitičkom ogledu Strateška dubina teorijski uobličio Ahmet Davutoglu, potonji ministar inostranih poslova. Davutoglu je kao strateške prioritete turske spoljne politike naveo područja Kavkaza, Bliskog istoka i Balkana, gdje je uloga njegove zemlje mnogo značajnija od puke promocije pragmatičnih interesa.

Kao tipičan primjer ovakve orijentacije analitičari navode Davutogluov govor od 16. oktobra 2009. godine na sarajevskoj konferenciji „Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas“, na kojoj su se mogle čuti neuobičajene ocjene o „osmanskom Balkanu“ kao centru svjetske politike u XVI vijeku – razumije se, pod turskim predvodništvom.

„Turski Kisinđer“ je u pomenutom izlaganju naveo da je „osmanska istorija istorija balkanskog regiona, istorija posebnog značaja balkanskog regiona u svjetskoj politici… To je bio osmanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan. Ljudi to zovu neoosmanizmom. Zato ja ne upućujem na Osmansku državu kao na spoljno-političko pitanje. Ono što ja naglašavam u naslovu je osmansko nasljeđe. Osmanski vijekovi Balkana su uspješna priča. Sada je treba obnoviti… Imamo više Bošnjaka koji žive u Turskoj nego u Bosni!

Više Albanaca koji žive u Turskoj nego u Albaniji! Više Čečena koji žive u Turskoj nego u Čečeniji! Više Abhaza koji žive u Turskoj nego u Abhaziji! Za sve različite narode na Balkanu, Srednjem istoku i Kavkazu, Turska je sigurno utočište, njihova domovina. Vi ste dobrodošli! Anadolija pripada vama, naša braćo i sestre! I mi smo sigurni da je Sarajevo naše!… Mi ćemo reintegrisati balkanski region, Bliski istok i Kavkaz na ovim principima regionalnog i svjetskog mira…“

Zaista, od Davutogluovog govora do danas, Turska se neprekidno potvrđuje kao branilac interesa balkanskih muslimana, pravdajući ovakav pristup „istorijskom odgovornošću“ u ovom dijelu Evrope.

Turska je svojevremeno bila inicijator potpisivanja Istanbulske deklaracije kojom se, pored pominjanja „genocida u Srebrenici“, dodatno učvršćuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine kroz sprečavanje Republike Srpske da ostvari samostalnost, a nakon priznanja „nezavisnosti Kosova“, nastavila je da podržava albanske vlasti u Prištini – što je potpuno u skladu sa sadržajem Davutogluovog sarajevskog govora.

Podsjetimo se i Erdoganove izjave u Prizrenu da je „Kosovo Turska, a Turska je Kosovo“, kao i činjenice da se kasarna u ovom gradu, gdje se nalaze turski vojnici u sastavu KFOR-a, zove „Sultan Murat“. Uz to, na međunarodnim forumima, poput Svjetske islamske konferencije ili Ujedinjenih nacija, Turska je uvijek glasala protivno srpskim interesima, u skladu sa „geopolitikom strateške dubine“ čiji je „neoosmanizam“ ideološka refleksija.

Orijentalista Darko Tanasković ukazuje da je „neoosmanizam moguće najsažetije odrediti kao ideološki amalgam islamizma, turkizma i osmanskog imperijalizma“. Kako ističe, „neoosmanizam je i stanje duha, sidrište osobenog mentaliteta, samosvojan sistem vrijednosti i s njim usklađen pogled na sebe i na svijet“.

Albanska „operacija Crna Gora“

Pošto smo u prethodnom odjeljku objasnili Davutogluovo viđenje neoosmanizma kao sidrišta osobenog mentaliteta turske društvene i političke klase, zanimljivo je ukazati na određene projekte prekompozicije Balkana, pa samim tim i Crne Gore, koji su trenutno u fiokama uticajnih centara moći, ali koje je u svakom trenutku moguće ponovo aktivirati pod izgovorom „nedovršenih poslova na Balkanu“.

Nije nepoznata činjenica da je albanski lobi u SAD, pored promocije „nezavisnosti Kosova“, veoma angažovan i na temi tzv. statusa Albanaca u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Kada je riječ o Crnoj Gori, već odavno je u američkom Kongresu deponovan dokument o formiranju jednog albanskog regiona, koji bi bio sastavljen od tri subregiona. Tada je formiran i kongresni komitet koji je podržao ovu platformu, na čijem su čelu bili poznati antisrpski lobisti Eliot Engel i Sju Elin.

Zanimljivo je da je na ceremoniji predaje ovog dokumenta bio prisutan i Pol Vilijams, profesor međunarodnog prava i učesnik konferencije u Rambujeu, koji se angažovao na izradi tzv. Ohridskog sporazuma, kojim je tadašnja Makedonija praktično federalizovana u korist albanskog faktora. Uz to, dijelovi Crne Gore sa većinskim albanskim stanovništvom već odavno su ucrtani na mapi „Velike Albanije“.

Iz mita u stvarnost

Ideja o prostornom povezivanju područja „od Zaliva do Bosne“ prvi put se jasno pojavila u ogledu Treća američka imperija, čiji su autori bili članovi Savjeta za spoljne poslove SAD Džejkob Hajlbrun i Majkl Lind (januar 1996). Oni su pisali da bi „umjesto da Bosnu shvatimo kao istočnu granicu NATO-a, na Balkan trebalo gledati kao na zapadnu granicu naglo šireće američke sfere uticaja na Bliskom istoku“.

Nema sumnje da je u uslovima promjene geopolitičke paradigme izvjesno slabljenje globalnog uticaja Evropske unije, čije su akcije još uvijek aktivne na Balkanu. U određenim krugovima EU Crna Gora se pominje kao navodno nova članica, pa je utisak da je tom cilju podređena njena ukupna spoljna i unutrašnja politika. Kako je narativ Unije posljednjih godina otvoreno antisrpski, nije čudo što vlasti u Podgorici slijede direktive briselskih komesara.

Posebno je opasno to što mnogi unutrašnji faktori u Crnoj Gori za posljednje događaje okrivljuju zvanični Beograd, iako je sasvim jasno da je istina na drugoj strani. Suština je u činjenici da je Crna Gora kao članica NATO-a u formalno savezničkim odnosima sa Turskom – što podrazumijeva saradnju na svim nivoima, uključujući i vojno-obavještajni sektor.

Prvi značajniji priliv turskog kapitala u Crnoj Gori evidentiran je nakon neuspjelog puča u Turskoj 2016. godine. Po svemu sudeći, prve pridošlice bili su poslovni i finansijski krugovi bliski pokretu Hizmet, čiji je vođa bio Fetulah Gulen. Crna Gora je pod vlašću DPS-a bila njihova sigurna kuća, ali i svojevrsna perionica prljavog novca.

Pored čistih investicija, Crnu Goru je zahvatio i talas kriminalnih aktivnosti, kojem ide na ruku kako glad za investicijama, tako i endemska korupcija. Prema riječima turskog novinara Ibrahima Haskoglua, mnogi od turskih kriminalaca se u Crnoj Gori osjećaju sigurno, prvenstveno zbog mogućnosti da svoje kriminalne poslove na ovom području legalizuju – kroz kockarnice i marketinške lance.

Analitičar Dušan Leković smatra da je generator posljednjih kriznih događaja u Crnoj Gori nedostatak bilo kakve jasne strategije aktuelne vlasti, podsjećajući na nerealna obećanja o „Švajcarskoj na Balkanu ili Singapuru u Evropi“. Umjesto toga, Crna Gora je, kaže on, postala utočište silovatelja, huligana, perača novca i bezbjednosno interesantnih lica.

„Ovakav put i politika“, smatra Leković, „Crnu Goru vodi ka tihom nestajanju i nepostojanju države. Uostalom, neko je umjesno primijetio: prostor ostaje, ali stanovništvo se mijenja.“

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)