Posle ovoga više ništa neće biti isto. Epska priča srpskog vaterpola završila se danas u Tokiju. Sedmorica veličanstvenih, još veličanstvenijih od likova iz čuvenog kaubojca, remek djela režisera Džona Stardžisa („The Magnificent Seven“, inače adaptiran po filmu „Sedam samuraja“ Akire Kurosave), odlučili su da se povuku sa glavne scene i prepuste mjesto mlađima. Osvojili su sve što se moglo osvojiti, čak i više puta.
Filip Filipović, Duško i Gojko Pijetlović, Andrija Prlainović, Milan Aleksić, Branislav i Stefan Mitrović – neće više braniti boje Srbije, ali će o njima još mnogo toga imati da se napiše i ispriča. Postavili su standarde koje će teško moći bilo ko da dostigne. Ne samo kad je vaterpolo u pitanju, nego bilo koji timski sport u Srbiji.
„Negdje se ranije zaslužilo da se ova generacija oprosti na ovakav način. Ništa nije slučajno u sportu, sve se zaslužuje“, rekao je Andrija Prlainović. „Divan kraj reprezentativne karijere za nas. Uživanje je bilo u reprezentaciji sve ove godine, odbrana olimpijskih zlata je malo kome pošla za rukom u poslednjih 50 godina u bilo kom ekipnom sportu, to je zaista teško. Hvala svim momcima i svim ljudima koji su pomogli da se dođe do zlata“.
Na narednom okupljanju Dejan Savić će imati na raspolaganju jednu sasvim novu ekipu.
„Biće neobično, ali svijet ostaje na mlađima, tako i sport i vaterpolo. Ne brinem za budućnost“.
Selektor je rekao da je ovim igračima bilo sa njim veoma teško da rade poslednjih osam godina.
„Ispostavilo se da je ovih osam godina najuspješnije u istoriji našeg vaterpola. Koliko god je bilo teško, imalo je smisla“, poručio je Prlainović.
Mnogo je bilo teško Dušku Pijetloviću da se bori sa emocijama, dok je davao izjavu novinarima.
„Ovo je stvarno ostvarenje mog dječačkog sna, nije samo što je zlato, nego što imam četiri medalje sa četiri Igara koje sam igrao, završnica karijere koju sam priželjkivao poslednjih deset godina. Prelijepa je stvar ostvariti ovako nešto sa ovom generacijom, sa divnim ljudima, a opet obradovati Srbiju, na način na koji smo je obradovali – to je jedna uspomena koju ću do kraja života pamtiti“.
Kako se osjeća – nije mogao da opiše riječima.
„Ne možete ni da zamislite. Ne znam kako da vam objasnim. Da je prošle godine bilo možda bismo se više suzdržavale, a s obzirom na to da se produžilo na pet godina, nisam bio spreman emotivno za tako nešto. Vjerujem u ove momke, vjerovao sam u njih i u nas“, naglasio je Duško.
Zajedno sa njim u reprezentativnu penziju ruku pod ruku krenuće i stariji brat Gojko.
„Ne znam kakav je osjećaj, još mi je malo svježe. Ovo je nešto što ova generacija zaslužuje, tome smo se svi nadali i u neku ruku smo znali da možemo ovako da odigramo. Očigledno je bilo da smo dizali formu kroz grupnu fazu, talasali smo dosta. Ali sve je to bilo u svrhu dizanja forme do eliminacione faze. Ta taktika je ponovo upalila. Drago mi je zbog nas sedmorice što smo se oprostili na najljepši mogući način. Što kažu u filmu ako je ovo kraj, neka bude i te kakav kraj“.
Stefan Mitrović je rekao da je poslednjih dana spavao tek nekoliko sati…
„Toliko smo se istrošili u polufinalnoj utakmici kad su emocije u pitanju, tako da je večeras bilo jedno olakšanje. Ogroman teret za nas kojima je ovo poslednji turnir. Željeli smo da se oprostimo na najlepši mogući način, dali smo zadnji atom energije, prevazišli smo sve što nas je boljelo i povrede. Napravili smo istorijski uspjeh. Neka uživaju svi u Srbiji koji se osećaju kao dio nas. Pobjeda je za sve kod kuće, hvala što ste bili uz nas i u trenucima kada nismo bili svoji“, naglasio je Stefan Mitrović.
Milan Aleksić je podjednako ponosno govorio o svemu, kao i njegovi saigrači.
„Prosto nevjerovatno i jedan pravi način da ova generacija završi svoj put. Ponosan sam na svoje saigrače, ponosan sam na sebe što sam uspio da budem dio ove ekipe. Hvala svima koji su nas podržavali, našim familijama, novinarima, prijateljima i hvala Srbiji“.
Aleksić je rekao da ova ekipa nije osjećala pritisak zbog činjenice da poslednji put igra u istom sastavu.
„Mi bismo se svakako oprostili i da nismo uzeli zlato, tako da je svejedno. Mislim da nas sve to nije opterećivalo. Jednostavno, znali smo zašto smo došli ovdje i dali smo maksimum i na pripremama i sada i prethodnih godina. Radili smo godinama da ovo ostvarimo. Sve i da smo izgubili i da nismo uradili šta smo uradili, ne bismo imali za čim da žalimo, a to je ono što je najvažnije na kraju. Dali smo sve od sebe u svakom slučaju“, zaključio je Aleksić.
