Kada je prvi put osvojio titulu prvaka Evrope sa Barselonom, u proljeće 2015, trčkarala je oko njega po travi Olimpijskog stadiona u Berlinu. Imala je pet godina, a on je bio najsrećniji čovjek na svijetu. Mala Ksana mahala je zastavom Barselone i smijala se. Onda su zajedničkim snagama poboli zastavu na centru igrališta. Kao simbol velikog Barsinog trijumfa.
Devet godina kasnije Luis Enerike došao je ponovo u Njemačku da vodi tim u finalu Lige šampiona. Došao je sam. Ksana je imala devet godina kad je odlepršala s aneđlima. Avgust 2019.
„Volio bih da možemo isto to da ponovimo sjutra. Sa zastavom PSŽ-a. Kako bih volio… Moja mala neće biti tamo fizički, ali siguran sam da hoće duhovno“, kazao je španski stručnjak u posljednjem obraćanju novinarima pred finalni okršaj sa Interom.
Pošto je njegov Pariz zablistao kao nikada prije, i na minhenskoj areni sinoć deklasirao Inter (5:0), kamera je uhvatila zajapureno lice Luisa Enrikea kako gleda ka tribini gde su navijači Pari Sen Žermena. Koktel emocija od kog srce preskače. Sljedeći kadar na navijače: na velikoj mušemi mala Ksana u dresu Pariza i dresu s brojem osam, pored tate, gleda kako Lučo zabada zastavu PSŽ-a u travu. Scena za nezaborav…
„Mislim na moju ćerku svakog božijeg dana. Bilo da pobjeđujemo ili gubimo. Ona je zauvijek ovdje“, pokazao je pesnicom na srce i udaljio se od kamera.
Sinoć su se mogle vidjeti i suze prvog pomoćnika Rafela Pola čija je žena Rakel umrla prije pola godine nakon duge borbe sa rakom.
