LOVOSTAJ

Piše: Emilo Labudović

Jednom davno, gladna mečka je kidisala na tor mog pokojnog đeda Mihaila, jednog od najvećih stočara gore na Sjeveru, i napravila pravi pokolj: šest mrtvih i raskubusanih ovaca, sa sve ovnom – predvodnikom, i desetak manje ili više ranjenih. Đed je, ćuteći, a tada je bio najljući, mrk u čelu i pogledu, uradio šta se moralo, a sledeće noći je iz atule izvadio skrivani ‘talijanski karabin, ogrnuo talagan i krenuo napolje.

„Kuda“, pitao ga je ujak Miloš? „Odoh da sačekam onu krvopiju“, procijedi đed kroz svoje riđe brkove – „ostrvila se i vratiće se opet“. „I šta ćeš onda“, opet ga je, prividno smireno, upitao ujak? „Kako šta ću? Da ubijem prokletinju, eto šta ću“ – visina đedovog glasa već je dostizala onaj nivo kojem nije bilo pogovora. „Onda ćeš završiti u zatvoru“, ujak je i dalje pokušavao da zadrži mirnoću u glasu. Đed se kao oparen povratio nazad i pogledom punim krvi prostrijelio ujaka. „DŽaba me tako gledaš“, ujak je ipak napravio korak, dva unazad, „lovostaj je, i mečka je zakonom zaštićena. Za njen odstrel se ide direktno u zatvor“. Kao munjom zgromljen đed je odložio pušku, sjeo na krevet i samo promrsio „pa da, ona može šta joj se hoće, a ti Mihailo skupljaj strvinu i ćuti“. I tri dana nije ni riječ progovorio, samo je otpuhivao i duboko uzdisao.

Sjetio sam se ove epizode dalekog djetinjstva jer me je neodoljivo podsjetila na aktuelnu situaciju u Srbiji, koju kopije istih adresa pokušavaju da prepišu i kod nas u Crnoj Gori. Nema dana kad mediji, oni otuda i ovi ovdašnji, na sav gas ne zatrube kako je, ovdje ili ondje, tokom blokada ovoga ili onoga, napadnut neki student, profesor ili dekan (do rektora niko, osim onih iz Brisela, ne može da dođe) ili bilo koji učesnik petomjesečnog divljanja širom države. A to je protivzakonito, zabranjeno, neprihvatljivo i unaprijed osuđeno kao nemoralno i označeno kao očita demonstracija nekontrolisane sile kojom režim brani svoje pozicije. A tek izmišljanju i domišljanju državnog „zla“, od napada na protestante autima pa sve do „zvučnog topa“, kraja nema.

Studenti, a i ove prišipetlje koje se uz njih šlepaju, odavno su etablirani kao posebna kategorija društva. Neka vrsta nedodirljive kaste, izvan svkog reda i zakona. Možda s pravom, jer su bili i jesu nosioci progresa, novih ideja i promjena. I sve dok su se kretali u tom opsegu, u okviru svojih problema i zahtjeva za unapređenjem njihovog materijalnog položaja i uslova studiranja, uživali su nepodijeljenu podršku društva. I uspijevali u namjerama. Ali, ovog puta studenti su, što svojom voljom, a što su izgurani, izašli na ulice i trgove sa zahtjevima koji tek od „matinele“ imaju direktnu vezu sa njima.

Može da se prihvati, recimo, njihovo insistiranje za utvrđivanje odgovornosti i primjereno kažnjavanje odgovornih za novosadsku tragediju, ali – zašto bi to bio samo i ekskluzivno studentski zahtjev? Zar to nije nepodijeljeni zahtjev svih nas, i zašto bi novosadske žrtve boljele studente više nego bilo koga drugog? I, kad smo već kod toga, čemu studentima služi ona ogromna hrpa dokumentacije osim, možda, za maskiranje pravih namjera i otezanje rokova za ispunjenje zahtjeva koje su po principu „uzmi ili ostavi“ ispostavili državi? A kada je Vlada široke ruke ispunila jedini od njihova četiri zahtjeva koji se ticao njihovog standarda i uslova studuranja, preko toga su prešli kao preko plitke vode. I nastavili da ispostavljaju nove, tek da se ima opravdanje za nastavak ludiranja. „Igrale se delije nasred zemlje Srbije“!

Da se razumijemo, studenti su, recimo, posebna kategorija, ali samo dok su u okviru Univerziteta i svojih fakulteta. Čim izađu na ulicu, postaju obični građani sa svim pravima ali i obavezama, kao i svi drugi. I nema posebnog statusa, nema privilegija i nema zaštite koja im, kao mečki u lovostaju, omogućava da, recimo, šačica njih blokadom satima zajebava desetine hiljada građana Novog Sada, Beograda, Niša, Kragujevca, Užica, Čačka… Podgorice… I nema, i ne smije biti, toga da oni mogu sve, da blokiraju, tuku, psuju i pljuju i državu o čudu zabavljaju, a nad postupcima drugih visi duga ruka pravde i zakona i nepristrasni mač u njoj. I kad su napadnuti, što je svakako neprihvatljivo i za osudu, napadnuti su kao bilo koji drugi građani. I makar onoliko koliko su tužilaštva brza i efikasna za utuženja i određivanje pritvora za počinioce napada na njih, bilo bi makar pošteno da su takva i kad oni napadaju, pljuju, guraju, bacaju na cestu…

Posebno je neshvatljivo, još više neprihvatljivo, odsustvo spremnosti studenata i akademske zajednice za dijalog. Jer, ako je dijalogu, onom pametnom i krucijalnom za budućnost zemlje igdje mjesto onda je to Univerzitet. Pa neka traje koliko mora da traje, sve dok kroz dimnjak ne pokulja „bijeli dim“! Ali, ne. Uslovi, ulimatum i… svršena stvar.
Pokušavam da, uz svu opstrukciju dijela tužilačkog, sudskog i policijskog aparata, razumijem strpljenje i mekani pristup predsjednika Vučića i srpske Vlade, prije ostavke i tokom njenog trajanja. Ali, tada mi često padne na um ona stara poslovica da je „od mekog obraza trbuh do zuba“! Jer sve ovo predugo traje. Izgubilo je svaki smisao, a zahtjevi su se sveli na samo jedan, sve manje skriven: nasilna smjena vlasti ili njena dobrovoljna detronizacija. Kako su i jedna i druga varijanta praktično nemoguće, ostaje samo dugotrajno traženje izlaza po sistemu „dala baba dinar da se uhvati u kolo, a sad bi dala i dva da iz njega izađe“!

Studenti, makar oni pravi, ako su oni budući mozak nacije, moraće jednom da shvate da su i oni drugi njihove kolege, sa kojima možda ne dijele mišljenje ali dijele sve drugo. I da i oni uživaju ista prava. I da su i jedni i drugi iskorišćeni i izmanipulisani i da će, na kraju, ispasti najveći gubitnici. Profesori, dekani i nastavnici su već kroz veće plate i funkcije naplatili svoje. Đilas, Marinika, Aleksić i ostali će opet, kako najaviše, sačekati neku novu tragediju, a đacima i studentima ostaje izgubljena godina i akreditacija diploma pod žestokom lupom akademske javnosti širom Evrope.

A jedan nastavnik na pitanje zašto tjera djecu na proteste, mrtav hladan i direktno u kameru, izjavi da ga sve to „mnogo zabavlja“.
Đed nikada nije naplatio ni tu ni mnoge druge štete (pravi dokaz one Mešine da je „živ čovjek vazda na gubitku“), a neće ni Srbija. Još dugo, dugo, plaćaće ceh ovog ludiranja. U vakom pogledu. A kad plaća Srbija, plaćaju svi. Pa i studenti. Jer nikada nije bilo i jare i pare. Ali, što manje bude trajala ova agonija, štete će biti manje.

E, pa, sad, Srbijo, mislim da je zabave bilo i previše, jelo se, pilo se, šetalo se, rušilo se, šenlučilo, zajebavo narod, i sad je vrijeme da se opet zasuču rukavi i prione na rad. Svako u svom sektoru. A đaci, i studenti, i jedni i drugi, u klupe, gdje im je i mjesto i jedino gdje su ono što jesu.

(Mišljenja i stavovi izneseni u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi portala Borba)