Piše: Momo Joksimović predsjednik Partije penzionera CG i Udruženja građana Vraneš
„Ne postoji tišina dublja od one ubijenih istina“
„Nijesu oni ubijeni. Oni su razapeti. A mi gledali „
Dame i gospodo,
Kada se pomene riječ Lora, meni zastane dah. Ne samo što je to samo logor. Već zato što je to bio živi pakao na tlu Evrope, dok je Evropa ćutala.
Tamo nijesu ljudi umirali-tamo su ljudi bili razbijani u prah. Lomljene im kosti, vadili im nokte, gazili po njihovom imenu, po njihovoj vjeri, po njihovim porodicama.
Jednom je jedan stradalac rekao:
„Čuo sam svoje rebro kako puca kao da ne pripada meni. Nije to bio bol. To je bio kraj“.
Kakvu to državu imamo ,gradimo i čuvamo ako ne smijemo ni da pomenemo one koji su žrtvovani. ?
Kakvu to pravdu čekamo ako dželati sjede na funkcijama, a majke, tri decenije kasnije , i dalje čekaju da im vrate-šta ? – ne tijelo. Nego bar jednu riječ :“Izvini“.
A nje nema.
U Lori su ljude klali kao u mračnoj noći srednjeg vijeka, a onda- perom činovnika- to proglasili za „ postupak prema ratnim zarobljenicima „.
Kakva perverzija ! Kakva sramota !
I gdje smo mi bili ?
Mi obični građani, pa pisci, intelektualci , profesori, akademici, mediji, poslanici, ministri, država ??
Ćutali smo. Jer bilo je nezgodno, bilo je „nepopularno“, bilo je „ nepolitički“. Bilo je –sramno.
I zato vas pitam : -Šta će naša djeca znati o Lori ?
Da li znati da je tamo čovjek bio manje vrijedan od metka ?
Da li će znati da je postojao logor u kome se nije umiralo jednom, nego svakim danom po malo ?
Ili ćemo i to zaboraviti ? Ja neću ! Eto, moja starost neće!
Ja ću govoriti dokle god budem imao daha , a Slobo i pjesnici i Vraneš će pisati i pričati!
I ne zbog osvete. Ne.
Nego zbog pravde. Zbog duša. Zbog onih koji više nemaju glas.
A mi, ako imamo imalo obraza- bar danas, bar ovdje- ne smijemo da ćutimo !
„Ako o tome ćutimo , onda smo saučesnici. A ako zuaboravimo- ubijamo ih po drugi put“.
Poštovani prijatelji,
Kada govorimo o Lori, ne govorimo samo o jednom logoru. Ne govorimo ni o jednom ratu.
Govorimo o porazu čovečanstva, na teritoriji na kojoj je čovječanstvo glasno tražilo svoja „ljudska prava“- dok je istovremeno ćutalo pred najtežim zločinom.
LORA- to nije riječ. To je urlik. To je jauk u betonu.
U tom logoru u srcu Splita, u kasarni koja je preuređena u klanicu, mučeni su , zlostavljani i ubijani srpski vojnici, civili, čak i maloljetnici. (Kroz Loru je prošlo preko 1.100 zatvorenika. Oko 70 se navodi ubijenih. Sudske presude pominju mali broj. ) Vezivani, tučeni, ponižavani. ZATO ŠTO SU SRBI. UBIJ SRBINA ! SRBE NA VRBE ! I danas viču fašisti u državi EU.
Naš predsjednik sa rukom na srce, šef ANB-a i brat mu poslanik, mirno na stadionu slušaju taj ogavni fašisoidni poklič! Ćute ! Odobravaju! Mi vas Plaćamo , prosto vi ne bilo !
Jedan preživjeli svjedok, LJubomir Đurašković, svjedoči:
„Bio sam zatvoren tri mjesca¸Svako jutro sam molio da me ubiju. Jednom su mi obili sva rebra, i sipali so u rane. I smejali se. Psovali mi majku, pljuvali u krv, Jedan mi je rekao :“Nijesi više čovjek. Sad si ništa.“
Možete li da zamislite državu , bilo koju državu, koja preživi takav zločin- a onda ga zaboravi ?
Ja ne mogu. A ko sam Ja. SRBIN ! Ali mi smo to uradili.
Sudske presude ? Simbolične . Istrage ? Polovične . Sjećanje ? Prijatno zaboravljeno. Istina ? Strašna –pa je sklonimo.
Gdje je tu pravda ?
Ubijeni su ljudi čiji glas se više ne čuje. I zato vi pisci, novinari , mi obični smrtnici smo u obavezi : da pišete, da govorimo umjesto njih. Ne kao nacionalisti. Ne kao političari. Nego kao ljudi. Kao svjedoci. Kao savjest ovog vremena.
Jer ako vi ne pišete a mi ne govorimo o Lori- neće niko.
A bez knjige, bez priče, bez pamćenja- stradali ne postoje.
I zato , ovdje, večeras, u Srpskoj Kući hoću da kažem naglas:
Lora nije bila tajna. Bila je sramota. Ali ne naša.
Naša je ako ćutimo.
Ali nećemo ! PISCI I VRANEŠ NEĆE !
Završiću rečenicom Miroslava Antića:
„Postoje grobovi koji su plitki, ali je tišina iznad njih dublja od okeana“.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
