Piše: Kasper I
Ljubav je bezobrazno hrabra. Ne pita za dozvolu, ne traži saglasnost razuma i ne mari za geografiju. Ona se pojavi onda kad je najmanje očekuješ – dok prebiraš po kanalima, dok televizor bruji u pozadini, dok misliš da si imun na iluzije. I onda se zaljubiš. U lice na TV ekranu.
Zaljubiš se u nečiji pogled koji ne gleda tebe, ali kao da vidi baš sve što jesi. U osmijeh koji traje nekoliko sekundi, a ostane danima. U glas koji dopire iz kutije u dnevnoj sobi, ali nekako završi pravo u grudima. I tu nema pomoći. Srce ne zna za daljinski upravljač.
Momci se zaljubljuju tako – tiho, bez pompe, često bez svjedoka. Ne u savršenstvo, nego u osjećaj. U ideju da negdje postoji neko ko nosi ono nešto što im fali. I nije to slabost, kako će neko cinično reći. To je dokaz da nisu otupjeli. Da još mogu da osjete.
Naravno, razuman dio mozga će reći: „To je ekran. To je iluzija. To je nemoguće.“ Ali ljubav nikad nije bila razumna. Da jeste, svijet bi bio pun logičnih brakova i praznih pogleda. Ljubav je uvijek birala nemoguće – Romea i Juliju, poruke bez odgovora, vozove koji kasne, i lica koja su daleko.
I nije poenta u tome hoće li se ikada sresti. Poenta je da se u tom trenutku, u toj jednoj večeri pred televizorom, srce probudilo. Da je neko, makar i nesvjesno, podsjetio čovjeka da još zna da sanja. Da još vjeruje u nježnost u svijetu koji se pravi grub.
Ljubav ne poznaje granice – ni državne, ni vremenske, ni one između stvarnog i zamišljenog. Ona samo zna da krene. A na nama je da joj ne sudimo prestrogo.
Jer možda baš ta zaljubljenost u lice s ekrana nije bijeg od stvarnosti, nego podsjetnik da je srce još živo. A to, u ovom vremenu, nije mala stvar.
Jer na kraju, nije važno da li će se ikada sresti, rukovati ili izgovoriti ista imena u istoj prostoriji. Važno je ono kratko, ali snažno podrhtavanje iznutra – dokaz da čovjek još nije postao kamen.
Ako te lice s ekrana natjera da zastaneš, da utišaš svijet i da na trenutak povjeruješ da ljubav još ima smisla, onda to nije iluzija, već istina.
Ljubav ne mora da se ostvari da bi bila stvarna – dovoljno je da te promijeni.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
